Crkva je bila divna. Mramor je bio ispoliran i svojim sjajem je doprinosio veličanstvenome izgledu dvorane. Tihi je zvuk nježne melodije dopirao iz orgulja na balkonu. Ja sam s prijateljima požurila kroz veliki portal, prošavši pokraj djeveruša koje su čekale svečani trenutak. Smjestili smo se na velikoj drvenoj klupi.
Trenutak kasnije tri su djeveruše ušle u crkvu i dvoranu je ispunio svečani zvuk poznate prigodne melodije za vjenčanje. Svi smo ustali dok je bijelo odjevena mladenka stupala stazom u sredini crkve. Bila mi je to dobra prijateljica. Uskoro su ona i njen izabranik mirno stajali pred svećenikom. Prizor je bio romantičan. Pred Bogom i ljudima to se dvoje zavjetovalo na vječnu ljubav jedno prema drugome. Radost i mir su zračili od oltara kroz cijelu dvoranu, obuhvaćajući svakoga tko se tu nalazio toplim zagrljajem.
Nakon ceremonije uzbuđeni je par pozdravio goste i mi smo svi pohrlili na svadbeno slavlje koje su priredili. Sljedećih smo nekoliko sati proveli u divnome ozračju romantike dok je sunce tonulo iza horizonta. Obuzeta ugođajem, spustila sam glavu na rame svome zaručniku pomislivši kako bi bilo divno da i mi budemo jednoga dana sretni kao što su tada bili naši prijatelji.
Tri godine kasnije naši su se prijatelji razveli.
Ono što mladi bračni par želi jeste da se ispune riječi s vjenčanja: “Od sada zauvijek”. Ali tada stvarnost dograbi njihovo kormilo. Završne riječi “Od sada zauvijek” postaju poznate početne riječi: “Jednom davno…”, a ljudi za koje sam mislila da su stvoreni jedno za drugo sada više ne mogu gledati jedno u drugo.
Brak nije medeni mjesec. Ali isto tako nije i svakako ne bi smio biti strašan napor. Razmislimo o svojemu braku, o toj zajednici dvije jedinke. Izdaja, bijes, strah i bol su nadjačali strpljenje i razumijevanje kod naših prijatelja i došlo je do rastave. Imamo li mi nešto više strpljenja od njih? Pitala sam se imam li ja više razumijevanja da bi uspjela u braku. Oni koji me poznaju rekli bi da nemam ništa više nego i ostali. Razumije li moj muž uvijek moje gledište? Mnogo puta ne razumije. Znači li to da smo predodređeni za propast braka?
Jedna od najvećih savjetnica za moralna pitanja u svojoj je knjizi napisala: “U ovim danima pokvarenosti i ugroženosti mladi su izloženi mnogim iskušenjima. Mnogi plove nemirnim i opasnim vodama. Oni trebaju vodiča; ali oni preziru takvu pomisao i ne prihvaćaju toliko potrebnu pomoć, osjećajući da su sposobni upravljati vlastitim životom, ne shvaćajući da im pod nemirnim morem prijeti skrivena hridina koja može uzrokovati njihov brodolom… Njihov je glavni teret želja da tvrdoglavo slijede svoje putove.”
Nadalje, ta poznata duhovna spisateljica i savjetnica predlaže da mladi parovi traže savjet i pomoć kod Boga, gdje su i počeli brak. Ona upućuje da supružnici uzmu vrijeme u svome životu kada će se zajedno posvetiti proučavanju Biblije i njenih svetih savjeta. Tako će njihova vjera rasti u moćnu silu koja ih u danima krize može održati zajedno. Njihovo srce treba biti usmjereno najprije na ljubav nebeskoga Oca i to će ih učiti pravoj ljubavi koja može teći vječno u braku.
Moji su razvedeni prijatelji bili različiti. I ja sam različita od moga supruga. Svi smo mi različiti. Ali nije to različitost koja bi trebala odlučivati naše brakove. Jedinu razliku treba činiti Isus Krist. Ima li ga ili nema u našem životu. Je li on stalni član naše obitelji ili smo samo nas dvoje, mi samovoljni. Nada, opraštanje i strpljenje njeguju se kada ne slijedimo svoje tvrdoglavo biće, već vodiča. Taj je vodič prava ljubav koja se uči u Isusu. Dakle, ne JA; ne nas DVOJE, već nas TROJE. Biblija upravo o toj temi kaže: “Bolje je dvojici nego jednome… Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu!.. I TROSTRUKO se uže ne kida brzo.”
Kimberly Luste Maran