„Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području gledanja.“ (2. Korinćanima 5,7)
Kada se uskladimo s pisanom Riječju, trebamo hoditi u vjeri. Mi sramotimo Boga kada Mu odbijamo vjerovati u tako prekrasne dokaze Njegove ljubavi, pune suosjećanja darovavši nam svojega Sina. Trebamo gledati na Isusa i upućivati svoje molitve s vjerom oslanjajući se na Njegovu snagu. Kada bismo više izražavali svoju vjeru, kada bismo se više radovali blagoslovima za koje znamo da ih imamo, tada bismo svakoga dana uživali u velikoj radosti i snazi.
Osjećaji i vjera razlikuju se kao istok od zapada. Vjera ne zavisi od osjećaja. Svakoga dana trebamo se posvećivati Bogu, vjerovati da Krist razumije i prihvaća žrtvu ne ispitujući sebe da vidimo imamo li takvu dubinu osjećaja koja prema našem mišljenju treba odgovarati našoj vjeri. Zar nemamo obećanje da je naš nebeski Otac mnogo više spreman udijeliti svoga Svetoga Duha onima koji Ga traže u vjeri nego što su roditelji spremni dati dobre darove svojoj djeci? Mi trebamo ići naprijed kao da na svaku molitvu koju upućujemo Božjem prijestolju dobivamo odgovor od Onoga čija se obećanja uvijek ispunjavaju. Čak i kada smo pritisnuti žalošću, imamo prednost da pjevamo u svojim srcima Gospodinu. Kada to budemo činili, nestat će magle i oblaka i mi ćemo izići iz sjene i tame na jasno svjetlo sunca Njegove prisutnosti.
Kada naučimo svoju dušu da ima više vjere, više ljubavi, više strpljenja, više savršenog povjerenja u našega nebeskog Oca, imat ćemo i više mira i sreće dok prolazimo kroz sukobe ovog života. Gospodinu nije milo da se izjedamo, da nas brige otimaju iz Isusovih ruku. On je jedini izvor svake milosti, On je ispunjenje svakog obećanja, ostvarenje svakog blagoslova. Naše bi hodočašće doista bilo usamljenički pothvat da nema Isusa. „Neću vas ostaviti siročad.“ (Ivan 14,18) kaže nam On. Pamtimo Njegove riječi, vjerujmo Njegovim obećanjima, ponavljajmo ih danju i razmišljajmo o njima noću i budimo sretni! (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)