„Dobar čovjek, iz dobre riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zle riznice, iznosi zlo, jer mu usta govore onim čega je prepuno srce.“ (Luka 6,45)
Um je tako načinjen da može biti zaokupljen ili dobrom ili zlom. Ako se spusti na nisku razinu, to je obično zato što se bavio običnim temama. Čovjek ima snagu da usmjerava djelovanje uma i da njime upravlja, da daje upute matici svojih misli. Međutim, to zahtijeva veće napore od onih koji možemo uložiti svojom snagom. Zato svoj um moramo pokoriti Bogu ako želimo imati prave misli i prave teme o kojima bismo razmišljali.
Rijetki su oni koji shvaćaju da je naša dužnost da vladamo svojim mislima i zamislima. Vrlo je teško navesti neukroćen um da se trajno bavi korisnim temama. Jer ako um nije pravilno usmjeren i iskorišten, u duši ne može cvjetati vjera. Um mora biti zauzet svetim i vječnim temama ili će se baviti bezvrijednim i površnim mislima. I umne i moralne snage moraju se ukrotiti jer će se tek vježbom ojačati i popraviti.
Da bismo ovu temu pravilno shvatili, moramo imati na umu da su naša srca po svojoj naravi izopačena, da smo sami po sebi nesposobni krenuti pravim smjerom. Samo Božjom milošću, kada je upotpunimo najozbiljnijim naporima s naše strane, možemo postići pobjedu.
Mi bismo trebali naviknuti svoje misli da se bave kršćanskim temama od kojih su neke: Isusova ljubav koja nadilazi svaki razum, patnje koje je pretrpio zbog grešnog ljudskog roda, Njegovo djelo posredovanja za nas, Njegova uzvišena slava – to su tajne u koje bi i anđeli željeli zaviriti. Nebeska bića nalaze u tim temama dovoljno razloga da privuku i zaokupe njihove najdublje misli; zar ćemo onda mi, na koje se te teme najviše odnose, pokazati manji interes od anđela prema čudima otkupiteljske ljubavi?
Um, jednako kao i srce, treba biti posvećen služenju Bogu. Bog ima pravo na sve što je u nama. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)