„Blizu je Jahve onima koji su skrušena srca, a klonule duše spasava.“ (Psalam 34,19)
Nemojte misliti da ćete zato što ste griješili uvijek ostati pod prokletstvom, jer to nije potrebno.
Trebamo li gledati svoje grijehe, početi plakati i govoriti: Činio sam krivo i ne mogu pristupiti Bogu s bilo kakvim osjećajem sigurnosti? Zar Biblija ne kaže: „Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“? (1. Ivanova 1,9)
Sasvim je u redu da shvaćamo strašni karakter grijeha. Upravo je grijeh učinio da Krist postrada sramnom smrću na Golgoti. Ali iako trebamo shvatiti da je grijeh strašan sam po sebi, ne smijemo slušati glas neprijatelja koji nam govori: „Sagriješio si i nemaš nikakvog prava na Božja obećanja!“ Mi mu trebamo odgovoriti: „Pisano je: Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika.“ (1. Ivanova 2,1) Psalmist kaže: „Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.“ (Psalam 32,5). Takvo iskustvo i mi trebamo steći.
Davidu su bili oprošteni njegovi prijestupi zato što je ponizio svoje srce pred Bogom u pokajanju i skrušena srca, zato što je vjerovao da se Božja obećanja o oprostu moraju ispuniti. Priznao je svoj grijeh, pokajao se i ponovno obratio. Oduševljen sviješću o oprostu, uskliknuo je: „Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven! Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijemu duhu nema prijevare!“ (Psalam 32,1.2)
Blagoslov dolazi zbog oprosta; oprost dolazi vjerom da je grijeh, koji smo priznali i za koji smo se pokajali, uzeo na sebe veliki Nositelj grijeha. I tako od Krista dolaze svi naši blagoslovi. Njegova smrt je žrtva pomirnica za naše grijehe. On je veliki Posrednik preko kojega primamo milost i stječemo Božju naklonost. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)