„Prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njom nas dobrostivo obdari u Ljubljenome.“ (Efežanima 1,6)
Otac je svu čast dao svojem Sinu postavljajući ga sebi s desne strane, daleko iznad svih poglavarstava i vlasti. On je izrazio svoju veliku radost i zadovoljstvo primajući Raspetoga i okrunivši ga slavom i čašću. I sve prednosti koje je dao svojem Sinu prihvaćajući ovo veliko pomirenje, dao je i svome narodu. Oni koji su sjedinili svoje interese s Kristom u ljubavi, prihvaćeni su u Ljubaznome. Oni su stradali s Kristom u trenucima Njegovog najdubljeg poniženja, pa im je Njegovo proslavljanje vrlo važno jer su prihvaćeni u Njemu. Bog ih voli kao što voli svojega Sina. Krist, Emanuel, stoji između Boga i vjernika otkrivajući Božju slavu Njegovim izabranima, pokrivajući njihove mane i prijestupe odjećom svoje neokaljane pravednosti.
„Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu.“ (Psalam 147,11) Međutim, samo na temelju vrijednosti žrtve koja je prinesena za nas mi stječemo vrijednost u Božjim očima. Samo zahvaljujući uračunatoj Kristovoj pravednosti, postajemo dostojni u Božjim očima. On radi Krista daje pomilovanje onima koji Ga se boje. On u njima ne vidi pokvarenost grešnika, već prepoznaje sličnost sa svojim Sinom u kojega oni vjeruju. Samo na taj način bilo tko od nas može biti mio Gospodinu. „A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime.“ (Ivan 1,12)
Što Gospodin vidi da se karakter Njegovog ljubljenog Sina savršenije otkriva u Njegovom narodu, to i Njegovo uživanje u njima i radost zbog njih postaje veća. I sam Bog i cijeli nebeski svemir raduju se zbog njih jer Krist nije uzalud umro.
Grešnik koji vjeruje proglašava se nevinim, dok se krivnja prenosi na Isusa Krista. Kristova pravednost stavlja se na račun dužniku, a pokraj njegovog imena na listi obračuna stoji napisano: „Pomilovan. Vječni život.“ (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)