„Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.“ (2. Korinćanima 5,21)
Pomilovanje i opravdanje jedno su te isto. Vjerom vjernik prelazi iz položaja buntovnika, djeteta grijeha i Sotone, na položaj odanog podanika Isusa Krista, ne zbog svoje urođene dobrote, već zato što ga Krist prihvaća kao svoje dijete posvojenjem. Grešnik dobiva oprost svojih grijeha zato što je te grijehe preuzeo njegov Zamjenik i Jamac. Gospodin se obraća svojem nebeskom Ocu govoreći: „Ovo je moje dijete. Ja sam ga oslobodio prokletstva smrti dajući mu svoju policu životnog osiguranja – vječni život – jer sam ja zauzeo njegovo mjesto i pretrpio patnje zbog njegovih grijeha. On je postao moj ljubljeni sin.“ Tako čovjek, pomilovan, odjeven u prekrasnu odjeću Kristove pravednosti, stoji bez mane pred Bogom.
Očevo je pravo da nam oprosti naše prijestupe i grijehe jer je Krist preuzeo na sebe našu krivnju i izbavio nas uračunavajući nam svoju pravednost. Njegova žrtva je potpuno zadovoljila zahtjeve pravednosti. Mnogi smatraju da im njihove karakterne mane onemogućavaju da zadovolje mjerila koja je Krist postavio; ali sve što takvi trebaju učiniti jest da se na svakom koraku pokore moćnoj Božjoj ruci; Krist ne ocjenjuje čovjeka prema količini djela koja je učinio, već po duhu u kojemu je djelo obavljeno.
Kada vidi čovjeka kako podiže terete trudeći se da ih nosi u poniznosti svojeg srca, ne uzdajući se u sebe, već oslanjajući se na Njega, On njegovom radu dodaje svoje savršenstvo i dovoljnost i čovjek tako biva prihvaćen pred Ocem. Mi smo prihvaćeni u Voljenome. Mane grešnika bivaju pokrivene savršenstvom i puninom Gospodina, naše pravednosti. One koji iskreno i dragovoljno, skrušena srca, ulažu svoje skromne napore da zadovolje Božje zahtjeve, Bog promatra s mnogo samilosti i nježne ljubavi; on takve proglašava poslušnom djecom, i uračunava im Kristovu pravednost. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)