„Jer nisu mogli platiti svojega duga, otpusti ga obojici. Koji će ga sad od njih više ljubiti? Simon odgovori: Mislim onaj, kojemu je više poklonio. Isus mu reče: Pravo si sudio.“ (Luka 7,42.43)
Što je namjera proučavanja Svetog pisma, molitve i svakodnevnog odvajanja vremena za zajednicu sa Bogom? Sve to je tu da bismo proučavali Božju veliku milost, oproštenje, ljubav, i ono što je učinio za nas na križu. Proučavanjem i razmišljanjem o Njegovoj velikoj ljubavi i prihvaćanju dolazimo do posvećenja. Kad ti je mnogo oprošteno, mnogo ćeš ljubiti. Što više ljubiš, više ćeš slušati (Ivan 14,15).
Značajno je otkriti da do posvećenja dolazi opravdanjem. U Ivanu 8,11 čitamo da je žena koju su dovukli pred Isusa čula riječi: „Ni ja te ne osuđujem.“ Nema nikoga danas koga Isus osuđuje. Isus nije došao da osudi svijet, već da ga spasi. Tek kad to budemo razumjeli, poći ćemo i nećemo više griješiti. Jedno je rezultat drugog.
Mi ne odlazimo i više ne griješimo time što naporno pokušavamo ne griješiti. To je smrtonosna zamka. Jedini način na koji se ikada možemo nadati da odemo i više ne griješimo jeste otkrivanjem i svakodnevnim podsjećanjem da nas Bog ne osuđuje. Danas je iznova dobra vijest za nas da nikakve osude nema za one koji su u Kristu Isusu.
Da bismo ispravno razumjeli posvećenje moramo sebi objasniti predmet opravdanja. Ako nam nije jasno da smo prihvaćeni pred Bogom kad prihvatimo ono što je Isus učinio na križu za nas, mi ćemo biti zbunjeni. Smatrat ćemo da je naša poslušnost osnova naše prihvaćenosti i obeshrabrit ćemo se kad uvidimo da nismo tako uspješni u prevladavanju grijeha.
Međutim, mi možemo stajati neosuđeni danas u Božjoj prisutnosti kad prihvatimo ono što je Isus učinio za nas. Uvijek će nam biti potreban pokrov Njegove krvi. Iako poslušnost nije preduvjet da nas Bog primi, ona je neophodna za spasenje. Kad dođemo i budemo nastavljali dolaziti k Njemu, On je u mogućnosti da svojim djelovanjem ispuni u nama uvjete koji su neophodni za spasenje, a obećao je i da će dovršiti djelo koje je otpočeo u našem životu. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)