„Znajući ovo, da je stari naš čovjek raspet s njime, da se uništi griješno tijelo, te mi ne robujemo grijehu.“ (Rimljanima 6,6)
Kriza predanja (predaje, podčinjavanja sebe Bogu), očišćenja, ispunjavanja Svetim Duhom, predstavlja temu o kojoj ljudi često raspravljaju i zbog toga se dobiva utisak da se obraćenje i predanje obično zbivaju u isto vrijeme. Međutim, iako to može biti Božji ideal za nas, često su pravo iskustvo obraćenja i potpuno i stalno predanje veoma različita iskustva. To ne znači da obraćenje nije jedan vid predanja. Ali ljudsko srce, iako obraćeno, nekako pronalazi način da ne ostane u stanju predanja, već se koleba između potpune ovisnosti o Bogu i ovisnosti o sebi. Te stalne oscilacije vode do kriza – kriza potpunog predanja.
Kao što znamo sva obraćenja nisu ista. Netko doživljava čudesan osjećajni uzlet a za drugoga je obraćenje nešto skoro neprimjetno. Za one koji su odrasli u Crkvi obično je prijatno razmišljanje o obraćenju; za njih se ono može dogoditi neprimjetno i obično nisu u stanju označiti točan trenutak svog obraćenja.
Ali, zapazite ovaj opis obraćenja: „Krist neprekidno radi na srcu. Malo pomalo, možda nesvjesno za onoga koji ih prima, nastaju utisci koji privlače dušu Kristu. Oni se mogu primiti razmišljanjima o Njemu, čitanjem Pisma ili slušanjem riječi živog propovjednika.“ Do ovih riječi zvuči odlično, i kao da potkrepljuje misao da nećemo ni primijetiti da se bilo što događa. Međutim, nastavimo rečenicu: „A onda odjednom, kada Duh uputi neposredniji poziv, duša se radosno predaje Isusu“ (Ellen G. White, Isusov život, str. 131).
Jeste li zapazili kako se događa promjena? Iznenada! Na neposredan poziv Duha! Kad bi i bilo moguće da obraćenja budu neprimjetna, potpuno predanje se nipošto ne bi moglo odvijati na isti način. Potpuno predanje izaziva krizu u životu koje se mora biti svjestan. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)