„Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve u njemu.“ (1. Ivanova 2,15)
Jesu li možda crkvena mjerila u pogledu svjetovnih zadovoljstava i ljubavi prema svijetu zastarjela? Jesu li to jednostavno ostaci legalizma kojeg smo nadrasli? Gdje biste vi povukli granicu razlikovanja? I kako odrediti gdje bi trebalo povući liniju između onoga što je samo običaj i onoga što je zlo ili dobro?
1. Ivanova 2. poglavlje kaže: „Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve u njemu.“ To je jedna uopćena tvrdnja. „Jer sve, što je u svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života, nije od Oca, nego od svijeta.“ To je već mnogo detaljnije. „I svijet prolazi i požuda njegova; a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“
Ovo crkveno učenje možda više od bilo kog drugog prikazuje činjenicu da postoje neke pojedinosti koje nisu ni crne ni bele, već su sive. Ne možete pronaći poglavlje ili stih u kojima se o njima govori, ali se sotona stalno trudi ubaciti što više sivih oblasti, jer on voli djelovati u sivilu. On može zadobiti ljude da pređu sa bijelog na crno provodeći ih kroz sjenke sivog. Mnogo je teže zadobiti ljude da pređu pravo sa bijelog na crno. To je razlog zašto varalica uživa u oblasti sivog.
Ako proučavate slučajeve ljudi koji su prešli sa bijelog na crno, vidjet ćete da nitko nije učinio taj presudni korak jednim velikim skokom. Uvijek se ide malim, laganim koracima. Ponekad je jedino pogrešno u koraku broj jedan to što vodi koraku broj dva. Ne mora postojati ništa određeno što je pogrešno, ništa na što možete uperiti prstom, izuzev smjera u kome vodi. Tu nastupa oblast sivila.
Kako ćete znati kada prekinuti? Kako ćete znati gdje treba povući liniju? Eto mjesta na kome je potrebno da nam se u sivilu otkrije Isus. Ako nam se Isus sam ne otkrije u oblasti sivog, propali smo. Ali On nam je obećao da će biti s nama i da će nam se otkriti, čak i u sivilu. „Uši će tvoje razabrati povik iza tebe: To je put, idite njim!, ako biste svrnuli nadesno ili nalijevo.“ (Izaija 30,21) (Morris Venden, Djelotvorna vjera)