Dvadeset i petoga svibnja 1979. godine, John Spenkelink, tridesetogodišnji besposličar, osuđen na smrt zbog ubojstva, bio je pogubljen na električnoj stolici. Tu je osjetljivu odluku, nakon mnogog vijećanja i razmatranja njegovih djela, donio Vrhovni sud Sjedinjenih Država.
Teško je opisati napetost u sudnici u trenutku kad porota treba objaviti svoju odluku. Mnoge su oči uprte u glasnogovornika i mnoge uši čekaju da čuju rezultat istraživanja. Sudac pita: “Kakva je vaša presuda?” Gotovo svi zadržavaju dah jedan trenutak koji izgleda kao vječnost. Samo jedna riječ – KRIV – može osuditi, a samo dvije riječi – NIJE KRIV – mogu osloboditi osuđenika.
U slučaju Johna Spenkelinka izgovorena je samo jedna riječ. I tom jednom riječju njegov je život bio prekraćen.
Jedna ili dvije riječi – u oba slučaja to je jednostavna izjava. Ipak, izjava suda je toliko moćna da mijenja tijek ljudskog života. Svaki će se čovjek sučeliti s jednom od te dvije izjave. Pitat ćete se: “Kako to kad nismo svi kriminalci?” Točno, ali se slučaj svakoga čovjeka iznosi pred Božji sud. U Bibliji piše: “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim .” Vjerovali u to ili ne, htjeli mi to ili ne, bili kršćani ili ne, bili mi kriminalci ili ne – svi ćemo biti pred nebeskom porotom. Najveće pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo nije koliko je naša zemlja uspjela u razvoju, koliko novca nosimo u lisnici, dokle će trajati zemaljske zalihe nafte, tko će biti najbolji na Olimpijadi, niti koliko milijardi će nas biti 2000. godine. Ne. Kao što je Daniel Webster jednom primijetio, najveće pitanje u našem životu je pitanje naše osobne odgovornosti pred Bogom!Isus je iz javio: “Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” Procjenjuje se da prosječna osoba tijekom tjedna izgovori toliko riječi da bi se mogla ispuniti knjiga od oko 320 stranica. Za 60 godina nakupilo bi se više od tri tisuće takvih knjiga! Znate li što će sve vaša knjižnica progovoriti na sudu?
Ali nisu samo riječi važne na sudu. Riječi odražavaju naše misli, a Bogu je važno što nam je u srcu. Jesmo li stari, grešni ljudi, ili novi, preobraženi po uzoru na Isusa Krista, to je važno. Osim toga, naše misli i naše riječi utječu na naše ponašanje. Tako će ono što činimo biti dobar izvor dokaza za nas ili protiv nas pred sudom. Iako nitko neće biti spašen za Božje kraljevstvo na temelju dobrih djela, već na temelju Kristove milosti, najjednostavniji način da se nekoga ocjeni je prema njegovom ponašanju. Kada se ne bi sudilo po djelima, došlo bi do zbrke zato što nije pouzdano suditi po boji kože, po društvenom položaju, po obrazovanju, ne može se suditi ni po nečijem izgledu, sposobnostima, niti po tome je li tko formalno kršćanin. Bog nam može suditi jedino po tome kako se ponašamo – kao nevjerni ili kao vjerni njegovim načelima.
Isus je rekao: “Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” Božji zakon Deset Zapovijedi, riječi Biblije i zapis o Isusovom životu, najjasnije su otkrivenje Božje volje, njegovih načela. Tko za vrijeme svoga življenja ne bude usvojio ta načela kao pravilo svog života, neće imati djela ni ponašanje dostojno nebeskih stanovnika. Zato je Isus i rekao da neće svatko tko ga naziva Gospodinom ući u vječni život. Postoji mnoštvo kršćana koji se uzdaju da će ih Krist ili neki drugi zagovornici formalno opravdati pred sudom, a niti ne pomišljaju na promjenu svoga ponašanja po savjetima Biblije.
Postoji jedna olakšavajuća okolnost za sve stanovnike svijeta pred Božjim sudom. To je stvar koju zemaljski sudovi nemaju – sudac je istovremeno i naš odvjetnik! Isus Krist je i postao čovjek da bi mogao preuzeti naš slučaj na sebe. On je tako i više od našeg odvjetnika – on nam je prijatelj na vrlo odgovornom položaju pred sudom. Ali da bi njegovo zastupanje našeg slučaja bilo učinkovito, on se mora upoznati s nama i mi s njime. Ako već danas iskoristimo vrijeme i priliku da Krista priznamo za svoga prijatelja i Gospodina, ako nastojimo da ga upoznamo i vršimo njegovu volju, nemamo se čega bojati kada se naš slučaj iznese pred nebesku porotu. Ali ako odbacimo tu radosnu vijest i živimo po našim nagonima i filozofiji, mi tamo gore nećemo imati nikoga na našoj strani. Kako i možemo kad nas odvjetnik Isus ne poznaje, kad smo odgurnuli njegovu pruženu ruku i odbacili prijateljstvo s njime? Kao što je i on sam rekao: “Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene.'”
Mi živimo u svečano doba. Prema proročanstvu, nastupilo je i traje vrijeme nebeskog suda. Jedina moguća priprema za iznošenje našeg slučaja pred sud je u zajedništvu s Isusom Kristom. Već danas u prijateljstvu s njime možemo postati novi ljudi. On će posvetiti naše misli. Misli, opet, utječu na ponašanje, a sud će onda, prema tim djelima, prepoznati da smo bili s Isusom. I sam Krist će, kada se prozove naše ime, reći: “Ja ga poznajem. On je prihvatio moju ruku prijateljstva i sada njegove grijehe otkupljujem svojom žrtvom i svojim zaslugama sa križa. On više nije grešnik. Ovaj čovjek NIJE KRIV.” O nama ovisi hoće li u nebeskoj sudnici za nas odjeknuti jedna ili dvije riječi koje će odlučiti našu vječnu sudbinu.
Mark Finley