„Niti se užiže svijeća i meće pod sud, nego na svijećnjak. Tada svijetli svima u kući.“ (Matej 5,15)
Mi obično provodimo veliki dio života pokušavajući osigurati dovoljnu sigurnost za kišne dane, pokušavajući planirati, uštedjeti i nagomilati, da se zaštitimo od gubitaka, a sve to vrijeme nameće nam se jedna činjenica. Onaj koji pokušava spasiti svoj život, izgubit će ga. Tek onaj koji je bio voljan izgubiti svoj život, našao ga je.
Znamo da davati znači živjeti, a sebično zadržavanje znači smrt. Moramo saopćavati drugima da bismo mogli primati, i onaj koji prestane dijeliti sa drugima saznanja koja ima, prestat će ih primati. Čak i naša sposobnost da primamo održava se davanjem. To je razlog zašto mnogi kršćani ne rastu i zašto mnoge crkve ne rastu. Jedini način na koji nas Bog može spasiti jeste dozvoljavanjem da surađujemo s Njim.
Najveća pojedinačna potreba Crkve, a i svakog kršćanina, jeste da prihvati izazov posla oko prilaženja i službe bližnjima. Svjedočenje nije nešto što se tiče kucanja na vrata uz pokušaje da potpuno nepoznate ljude u toku pet minuta uvjerite da im je potreban Krist kako biste mogli požuriti do sljedeće kuće. Svjedočenje mora postati način života da bi bilo ispunjeno značenjem. Nemoguće je svjedočiti ako nemate nešto za reći. Zajednica s Kristom mora biti osnova svakog prilaženja drugima. Ali je isto tako nemoguće biti svjedok i ništa nikada ne reći. Svijeća ne daje svjetlost sve dok nije upaljena, ali ako odmah pošto je upaljena bude poklopljena, tako da se njena svjetlost ne može vidjeti, uskoro će se ugasiti. Tek ako svoju svjetlost dijelimo s drugima, i mi sami možemo rasti. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)