„Lukavo je srce, više nego sve, i podmuklo. Tko da ga shvati?“ (Jeremija 17,9)

„Ovako veli Gospod: “Proklet čovjek, koji se uzda u čovjeka, na čovjeka se oslanja, čije se srce odvraća od Boga! On je kao grm u pustari. On ne doživi, da mu je dobro. On stoji u pustinji suhoj, u zemlji slanoj, u kojoj se ne stanuje. Blagoslovljen čovjek, koji se uzda u Gospoda, kojemu je uzdanje Gospod! On je kao drvo usađeno kraj vode, koje k potoku pruža korijenje svoje. Ono se ne treba ništa bojati, kada dođe žega. Lišće njegovo ostaje zeleno; u sušnoj godini nema nikakve potrebe. Ne prestaje donositi plod.“ (Jeremija 17,5-8)

Ovdje je opisan kontrast između čovjeka koji se nada u Gospoda i onoga koji se uzda u tijelo, ili u sebe. U psalmima nalazimo da je onaj koji se uzda u svoje srce bezuman. Naš stih nam kaže da je ljudsko srce prijevarno bez obzira da li se uzdamo u Boga ili u sebe.

Jeste li ikad smatrali da se uzdate u Boga i zatim otkrili da ste se pouzdali u sebe i da to niste znali sve dok niste užasno pali, a pad vam je pokazao kako vam je srce prijevarno? Bog se u svojoj ljubavi pobrinuo za način da ispitamo svoje srce i istražimo svoj um.

Osoba koja je u Kristu, i ovisi o Njegovoj sili, ima u svom iskustvu jasna osvjedočenja o Božjoj moći tako da grijeh nad njom nema vlast. Nije naša dužnost da trenutak za trenutkom ispitujemo sebe da vidimo da li se oslanjamo na Njegovu silu. Mi možda ne bismo bili u stanju to ispravno prosuditi. Naš dio je produžavanje vjerom svoje zajednica s Kristom, kroz svakodnevnu vezu s Njime, a On će nas dovesti do pobjede. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)