„On daje snagu umornome, daje jakost slabome.“ (Izaija 40,29)
Dobra vijest o spasenju vjerom u Isusa nije dobra samo za osobe jake volje. Dobra je i za najslabije. To je istinito za poslušnost i za vječni život. Zato što prava poslušnost uvijek dolazi iznutra i zato što najjača osoba bez Krista može proizvesti samo vanjsku poslušnost, nitko nije povlašten u prevladavanju grijeha.
A što da kažemo o zajednici sa Kristom? Napor koji traži borba vjere, uz stalno dolaženje Kristu, ne javlja se uvijek sam od sebe. Ako je zajednica s Kristom sklopljena vjerom osnova kršćanskog života, zar jaka osoba nema pored svega ipak neku prednost?
Najslabija osoba, koja nije u stanju prekinuti s pićem, pušenjem ili bilo čim drugim, koja se isto tako boji da neće moći ući u osobnu zajednicu sa Bogom punu značaja, isto može gajiti nadu, zato što će je Bog sresti prije sredine puta. Kad se to tiče pobjeđivanja grijeha, Bog me ne polazi sresti nešto prije sredine puta – On to mora uraditi sve. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)