„Hrastovi pravednosti, zvat će se oni, nasad Gospodnji za slavu njegovu.“ (Izaija 61,3)
Mi smo rođeni grešnici i griješimo zato što smo grešnici. Mi nismo grešnici zato što griješimo! Jedna od potvrda toga da smo grešnici je to što umiremo. Tome se ne možemo suprotstaviti! Kad sam jednom govorio o ovome, iz pozadine javio se sveučilišni profesor: „Ptice umiru! Da li su i one grešnici? Mačke umiru. Je su li i one grešne?“
Da, jesu! Baš sam prošle noći čuo kako se nekoliko grešnika tuče u šumi iza moje kuće! Imale su po četiri noge i rep. A što je bio njihov problem? Bile su usredotočene na sebe. Kuga grijeha prodrla je u sve nivoe stvaranja. Mi živimo u svijetu koji nosi teret grijeha, kao i mi sami. Ako smo zaista takvi, ako su naša srca usredotočena samo na nas i sebična, ako smo grešnici po rođenju i prirodi, kako se ikad možemo nadati poslušnosti?
Isus je o tome govorio (Matej 7,16-18): „Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve? Tako rađa svako dobro drvo rodove dobre, a zlo drvo rađa zle rodove. Drvo dobro ne može rađati zlih rodova, ni drvo zlo rodova dobrih.“ Ako dobro drvo ne može rađati zle rodove, a zlo drvo ne može rađati dobre, kako se uopće možemo nadati poslušnosti? O ovome nalazimo predivan tekst u Izaija 61,3: „Da žalosnima u Sionu kao dar dadnem na glavu nakit mjesto pepela, ulje radosti mjesto odjeće žalosti, hvalospjev mjesto plašljivosti? Hrastovi pravednosti, zvat će se oni, nasad Gospodnji za slavu njegovu.“
Ovdje vidimo da Biblija govori o drveću pravde koje sam Gospodin sadi za svoju slavu. To nam daje nadu. Postoji mogućnost da zlo drvo donese dobre rodove ako se ostvari čudo o kome Isus govori riječima zapisanim u Pismu. Zbog jednog drugog drveta, drveta na kome je Isus ponudio svoj život za naše grijehe, uručen nam je dar kojim možemo postati drveće pravde, zasad Gospodnji. A kad se udružimo s Njime, osposobljeni smo činiti i djela pravde, kao i donositi dobre rodove – rodove Njemu na slavu. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)