„Jer kao što nepokornošću jednoga čovjeka mnogi postadoše grješnici, tako će i pokornošću Jednoga mnogi postati pravednici.“ (Rimljanima 5,19)
Način na koji živimo kršćanskim životom isti je onaj kojim smo ga otpočeli – samo vjerom. Naše opravdanje zbiva se vjerom, naša prihvaćenost pred Bogom potpuno se oslanja na naše primanje Isusovih zasluga u našu korist. A isto tako i živimo vjerom.
Jedan od prvih razloga zbog kojih se poslušnost mora javiti samo vjerom proizlazi iz prirode grijeha i grešnika. Mi smo svi grešnici bilo da smo učinili nešto grešno ili ne. Ne čini nas grešnicima to što griješimo. Rođenje nas čini grešnicima. „Jer kao što nepokornošću jednoga čovjeka mnogi postadoše grješnici, tako će i pokornošću Jednoga mnogi postati pravednici.“ Mi smo grešnici zbog toga što smo rođeni na ovom svijetu grijeha i da li smo griješili ili ne nije važno. Mi smo grešnici. Postoje mnogi stihovi koji nas na ovo podsjećaju. „Nema pravedna, nema nijednoga“ (3,10). „Ako reknemo, da grijeha nema, sami sebe varamo…“ (1. Ivanova 1,8). „I bili smo po naravi djeca srdžbe“ (Efežanima 2,3). „Jer znam, da dobro ne živi u meni“ (Rimljanima 7,18). Mi smo grešnici i svi smo rođeni kao grešnici.
Možda se najjasniji prikaz ovoga može naći u Ivanovom evanđelju, 3. poglavlju, gdje nam Krist kaže da moramo biti nanovo rođeni da bismo vidjeli kraljevstvo Božje. Ako je ovo točno, mora da nešto nije u redu s našim prvobitnim rođenjem. Svi smo mi rođeni na ovom svijetu sa jednim nedostatkom: odvojeni smo od Boga. To je najvažnije u činjenici da smo rođeni kao grešnici. To bismo i ostali da nije bilo križa. A zbog križa ne moramo ostati odvojeni od Boga.
Bog svakoj osobi daje priliku da se nanovo rodi. Razlog zašto ovo spominjemo u vezi sa poslušnošću sastoji se u ovome: Ako su naša srca zla i mi ih ne možemo promijeniti, kako ćemo i kada ćemo moći biti poslušni? Mi to ne možemo! Tek kad dođemo Isusu i priznamo da smo nemoćni, prihvaćajući Ga vjerom, možemo se uskladiti s Bogom. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)