„Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan, da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.“ (1. Ivanova 1,9)
Tek kad smo iskusili pravo pokajanje, možemo izraziti i pravo priznanje. Možda je jedan od najboljih načina da se provjeri ispravnost priznanja sagledavanje da li su mu pridodana i neka opravdanja. Ako dođem k vama i kažem:
„Molim vas da mi oprostite što sam lagao o vama, ali da niste tako užasna osoba ne bih morao lagati.“
Jasno vam je odmah da kod mene u tom slučaju nema ni trunke pravog pokajanja.
Problem sa samo-opravdanjem počeo je u Edenu. Adam je optužio Evu za ono što je učinio; Eva je optužila zmiju. Ne postoji nešto takvo kao stvarna promjena bez pokajanja. Da li su vas možda nekad roditelji tjerali da tražite oproštenje? Da li vas je to tjeranje navelo da budete žalosni zbog grijeha? Možda ste djeci zapovjedili da traže oproštenje? Da li im je bilo iskreno žao zbog onoga što su učinili?
Sve dok nam stvarno ne bude iskreno žao, naše priznanje biti će bezvrijedno i neće pokrenuti nikakvu promjenu života. Svi mi iz iskustva znamo da ne možemo promijeniti sebe, ali dok za trenutak gledamo u Isusa i vidimo razočarenje na Njegovom licu, sagledavamo i Njegovu ljubav za nas i Njegovo dugo podnošenje, a tada možemo iskusiti i stvarnu žalost zbog grijeha. Tek kad prihvatimo Isusovu milost i sažaljenje, On kroz nas djeluje svojom milošću i sažaljenjem na druge.
Isus je jedini koji nam može dati mir. On nas voli. Dao je sebe za nas. Neće nepravedno suditi o nama. Njegovo srce puno ljubavi dirnuto je osjećanjem sućuti prema našim teškoćama. Kad dođemo k Njemu, i razumijemo Njegovu ljubav i koliko bola Mu nanosimo svojim grijesima, iskreno ćemo se pokajati zbog onoga čime smo Ga ranili. Priznanje, koje proističe iz žalosti zbog toga što smo povrijedili Onoga koji nas voli, neće smišljati izgovore, nego će poteći iskreno iz cijelog srca. A proizvod toga biti će promjena života. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)