„Jer žalost, koja je po Bogu, rađa stalno spasonosno pokajanje, a žalost svijeta rađa smrt.“ (2. Korinćanima 7,10)
Isus voli kad Mu dođemo takvi kakvi smo. Pokajanje nije naše djelo, niti je ono uvjet da nas On primi. Pokajanje je dar. Mi primamo taj dar kad dođemo Kristu. U Otkrivenju 3,19. Laodikejska crkva opomenuta je da se postara i da se pokaje. Za one od nas koji živimo u ovo vrijeme povijesti svijeta, možda posljednjim Laodikejcima, od najveće važnosti je da shvatimo prirodu pravog pokajanja.
To nije predmet napornih nastojanja i pokušaja da sebe učinimo žalosnim zbog grijeha. Djela 5,31 govore nam: „Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za vladaoca i spasitelja, da dadne Izraelu pokajanje i oproštenje grijeha.“ Zato, ako želim pokajanje danas, mogu poći na koljena i moliti se Bogu, jer je On radostan da podari dobre darove svojoj deci.
Zapazite cijeli stih iz 2. Korinćanima 7,10: „Jer žalost, koja je po Bogu, rađa stalno spasonosno pokajanje, a žalost svijeta rađa smrt.““ Gdje ćemo dobiti tu žalost po Bogu? Od Boga! Ne možemo je postići sami. Trebamo shvatiti što je to zbog čega se Laodikeja treba pokajati. Nije to na prvom mjestu nemoral. Laodikeja je moralna. Ona je poznata po svojoj vanjskoj dobroti. Ali usprkos tome Spasitelj stoji i kuca, tražeći da Ga primi. Ono zbog čega se Laodikeja treba pokajati jeste njena moralnost, mnoga dobra djela potpuno bez Isusa.
Da li je moguće da Isus još uvijek stoji ispred velikih crkava i ustanova koje smo podigli, i još uvijek kuca tražeći da Ga primimo? Mi se trebamo pokajati od života čije središte i fokus je bilo što drugo osim Krista. Da li je Isus centralna točka u tvom domu, tvojim razgovorima? Ili ti je potrebno da dođeš k Njemu da se pokaješ što si Ga tako često držao van svog srca i ostavljao Ga da kuca? (Morris Venden, Djelotvorna vjera)