„I oni rekoše jedan drugome: Nije li gorjelo naše srce u nama, kad je govorio s nama putem i tumačio nam Pismo?“ (Luka 24,32)
Putem prema Emausu jednom su išla dva čovjeka, koja nisu vjerovala. Vjera im je bila uzdrmana. Osjećali su se jadno. Razgovarali su sa Strancem koji je išao s njima i govorili: „A mi, smo se bili nadali, da će on izbaviti Izraela. I nakon svega toga ovo je danas treći dan, kako se je to dogodilo.“ (24,21)
Svakako su ovi ljudi bili među Isusovim sljedbenicima i mnogo puta čuli da će Isus otići u Jeruzalem i biti predan u ruke zlikovcima, ubijen i trećeg dana ponovno ustati. Slušali su kad je On to govorio, ali Ga nisu čuli. Hebrejske vođe upamtile su ono što je rekao. Zato su otišli Pilatu i zatražili da osiguraju mjesto oko groba. Marija Magdalena je čula ono što je Isus rekao. Zato je pomazala mirom Isusove noge. Ali ovi Kristovi sljedbenici nisu Ga čuli.
I tako se obično u kriznim trenucima otkriva pravi karakter nečije vjere. U našem životu javljaju se krize. One ponekad uzrokuju začuđenost i zbunjenost. Velika je prednost doživjeti iskustvo rešetanja prije velikog krajnjeg rešetanja. Velika je prednost doživjeti malu oluju prije nego što naiđe velika. Stvarno je velika prednost naučiti trčati sa pješacima prije nego što se mora utrkivati sa konjima.
Razlog zašto krizni trenuci nisu potpuno rđavi sastoji se u tome što iako nas oni ne mijenjaju, oni nam otkrivaju pravac u kome smo se usmjerili. A ako postoji vrijeme poslije krize u kome se možemo promijeniti, kriza može biti sredstvo koje će nam pokazati potrebu za promjenom. Učenici su bili razočarani, ispunjeni strahom, sumnjama, a kada su na kraju otkrili tajnu srca, koja su gorjela u njima na putu za Emaus, došli su do spoznaje, veze i povjerenja o kojima njihova vjera nikad ranije nije znala. Kriza nije uzrokovala tu promjenu – ali im je pružila uvid u vlastita srca – što ih je kasnije pokrenulo da se promijene. Krizni trenuci nam donose razumijevanje našeg stanja, tako da shvatimo svoju potrebu i okrenemo se Kristu prije posljednje velike nevolje – poslije koje nema promjene. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)