„Misleći, da je s putnom družinom, otidoše dan hoda i stadoše ga tražiti po rodbini i po znancima.“ (Luka 2,44)
Isus je bio dvanaestogodišnjak kad su Ga roditelji poveli sa sobom na godišnju svetkovinu Pashe. Kad su se vraćali iz Jeruzalema, Isus je ostao. Josip i Marija to nisu znali. Pretpostavljajući da je sa društvom, cijeli dan su putovali bez Njega. Ali kad se približila noć, primijetili su da On nije s njima.
Potražili su Ga među mladima i poznanicima. A kad Ga nisu našli, vratili su se u Jeruzalem i tu Ga počeli tražiti. Trećeg dana, pronašli su Ga u hramu, kako sjedi u sredini među doktorima znanosti i učiteljima Zakona pitajući i odgovarajući na njihova pitanja. „Kad ga ugledaše, začudiše se. Majka njegova reče mu: ‘Dijete, što nam to učini? Evo, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili!’ On im reče: ‘Zašto ste me tražili? Zar niste znali, da ja moram biti u kući Oca svojega?'” (Luka 2,48.49)
U ovom događaju za nas se krije veličanstvena pouka. Moguće je izgubiti Isusa i ne biti toga svjestan. Moguće je danas izgubiti Isusa u toku jednog dana, pretpostavljajući da je među nama. Kad je počeo padati mrak, Josip i Marija otkrili su svoj gubitak. Tada su počeli tragati za Njim među društvom i rođacima. Ali nisu Ga mogli naći. Na kraju su se uputili u Jeruzalem i pronašli Ga tamo gdje su Ga izgubili. Tu u stvari možete uvijek pronaći Isusa – na mjestu gdje ste Ga posljednji put vidjeli. Pođite na mjesto na kome ste se odvojili od Njega. Divno je imati prijatelje i rođake koji poznaju Isusa. Ali nemojte ovisiti od njihove zajednice s Njime. Vi Ga morate tražiti za sebe. Mi možemo ostati s Njime jedino kroz osobno prijateljstvo koje ćemo s Njime gajiti svakog dana, dan za danom. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)