„Kakav li sporazum ima hram Božji s idolima? Jer smo mi hram Boga živoga, kao što reče Bog: Stanovat ću u njima, i među njima ću hodati, i bit ću im Bog, i oni će biti moj narod.“ (2. Korinćanima 6,16)
Ima ljudi koji kažu da naše spasenje potpuno zavisi od Kristovog djela, i kad na početku dođemo Kristu, mi smo spašeni isto kao što ćemo biti vječno spašeni. To je istina. Razbojnik na križu bio je isto tako spašen na dan kad je došao Kristu, kao što bi bio da je 40 godina živio poslije toga. Ali imao je prednost da odmah umre, prednost koju većina od nas ne može imati! Iako je naše spasenje zasnovano na Kristovom djelu, nitko od nas nije spašen ako ne produžava stalnu zajednicu s Kristom.
Dolazak grijeha na svijet učinio je neophodnim naše spasenje. A što je značio grijeh? Grijeh je značio raskinutu zajednicu, odvajanje od Boga. Bog više ne može hodati sa čovjekom kad dan zahladi, više ne može razgovarati s nama licem k licu. Isus je došao živjeti i umrijeti za nas kako bi uspostavio ovu raskinutu vezu. Kroz Isusa vraćeni smo u prijateljstvo sa Ocem.
Namjera spasenja nije samo naš vječni život, slobodan od žalosti, u kućama koje su nam pripremljene na nebu. Cilj spasenja je da ponovno uspostavimo prijateljstvo sa Bogom, koje je bilo narušeno dolaskom grijeha. Sredstvo spasenja nije vrijeme za proučavanje i molitvu. Spašavamo se samo svojim početnim i stalnim prihvaćanjem Kristove žrtve umjesto nas, dolazeći Mu dan za danom.
A što je namjera spasenja? Koji je njegov krajnji cilj? Spašeni smo da budemo prijatelji Božji, jer smo stvoreni da to budemo, spašeni smo za zajedništvo, razgovor i prijateljstvo u zajednici s Njime. Ta zajednica pruža nam sigurnost vječnog života. Kroz prijateljstvo sa Kristom, kroz promatranje Njega, omogućavamo Mu da djeluje i usavršava naš život kako bi nas doveo u sklad sa sobom. Kroz zajedništvo sa Kristom javlja se pobjeda, snaga za poslušnost, vjera, rodovi Duha i punina sile za službu bližnjima. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)