„Tko padne na ovaj kamen, razbit će se; na koga on padne, satrt će ga.“ (Matej 21,44)
Može postojati čitav niz malih događaja koji su svi zasnovani na pitanju: „Da li ću to učiniti sam, ili ću prepustiti u vjeri Bogu da On to učini?“ Ako u tome padam iz dana u dan, mogu planirati i veliko rvanje sa anđelom jednog dana pored Jaboka.
To se dogodilo Jakovu. To se dogodilo Josipu; mora da je padao u malim krizama kad je mislio da je nešto vrjednije od njegove braće. Vidite ga vezanog kao roba, na putu za Egipat, kako bolno plače. Petar se našao na zemlji, sa licem u prašini Getsemanije, željan da umre, zato što je pao u krizi pored jezera i u raspravi oko takse za Hram. Sve dok nije shvatio svoju nemoć pored vatre, dok nije vidio bol koji je nanio onome koga je najviše volio, Petar nije iskusio potpunu zavisnost od Krista.
Ako vam je obraćenje došlo neprimjetno, jedan ste od onih koji ne mogu označiti vrijeme, datum, pa čak ni godinu svog obraćenja; ako ste bili dobar vjernik Crkve cijelog svog života, zapamtite da do potpunog podčinjavanja neće doći lako. „Borba protiv samog sebe je najveća borba koja se ikad vodila. Odricanje od samog sebe, pokoravanje svega Božjoj volji, ne može da se ostvari bez borbe.“ (Ellen G. White, Put Kristu, str. 34)
Kriza podčinjavanja, padanja na stijenu, razbijanja, najveća je borba u životu kršćana. Mi ni ne naglašavamo da treba biti potpuno preobražen prije nego što će nas Bog primiti. Jakova je Bog prihvatio u Betelu. Mi govorimo o preobražavajućem djelu Svetog Duha. Bilo kakav oblik da dobiva velika kriza u tvom životu, sjeti se da kad ti Bog stavi ruku na rame, to nije ruka neprijatelja. To je ruka najboljeg Prijatelja koga ikad možeš imati. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)