„Udariše suze Isusu.“(Ivan 11,35)
Kada se Isus, sa Marijom i Martom, približio Lazarovom grobu, znao je kakav plan ima da pretvori tužni prizor u prizor radosti. Pa ipak u izvještaju Biblije zapažamo da su Isusu udarile suze. Kako je to moguće? Isus se nije plašio da je Lazar zarobljen tamo iza velikog kamena. Ono što nazivamo smrću za Boga ne predstavlja problem. Smrt za Boga nikada nije predstavljala teškoću.
Uskrsnuće Lazara u život bilo je možda jedno od najjednostavnijih djela koja je na Zemlji Isus učinio. I kada sam Bog siđe sa neba sa glasom arkanđelovim i trubom Božjom, i kada mrtvi u Kristu budu ustali sa svojih mjesta počivanja, to će biti jedno od najlakših djela koja je Bog ikada učinio.
Jedini problem za Boga, teškoća koja se još uvijek nastavlja, jeste nevjerovanje. To je pravi problem. Mnogo veće čudo je vidjeti osobu koja se od nevjerstva i sumnje obraća Isusu, nego Lazarovo uskrsnuće.
Isus je na Lazarovom grobu plakao zbog nevjerovanja. Ljudi su rekli: „Vidite, kako ga ljubio!“ Ne, to nije bio razlog plača. Plakao je zbog ljudi u mnoštvu koji nisu vjerovali. Nisu prihvatili ono što im je On imao ponuditi, kao što je i sam rekao: „Ipak vi nećete da dođete k meni, da imate život.“ (Ivan 5,40)
Postojao je još jedan razlog zbog kojeg je Isus plakao na Lazarovom grobu. Plakao je zbog suosjećanja prema onima koji su podnosili bol; ne samo sa Marijom i Martom nego sa svim tužnim i ojađenim dušama svih stoljeća, dok je u mislima gledao sva stoljeća i shvaćao bol ljudske obitelji u vremenima koja će doći.
Njegova ljubav bila je tako velika da je suosjećao sa tugom svojih prijatelja iako je znao da će ona trajati još samo veoma kratko. On želi ukloniti bol i žalost svakoga od svoje djece. I danas plače sa onima od nas koji plaču. A zbog žrtve koju je prinio za nas, imamo obećanje da će doći trenutak kad ćemo se naći na mjestu na kome će biti obrisane sve naše suze. (Morris Venden, Djelotvorna vjera)