„Zaista, kažem vam: Svuda po svemu svijetu, gdje se propovijeda ovo evanđelje, govorit će se i za spomen njezin, što je učinila ona.” (Matej 26,13)
U Šimunovoj kući je gozba. Tu je Isus, a Marija je kod Isusovih nogu. Srce joj se slama jer je čula kad je Isus govorio kako će otići u Jeruzalem u kome će Ga zli ljudi usmrtiti. Marija je slušala Isusa čak i kad su učenici odbijali da Ga čuju. Ona nije voljela uobičajeni običaj odnošenja cvijeća kad najdražih već nema. Zato je vidite kako tiho prilazi mjestu na kome sjedi Isus. Nosi posudicu skupocjenog mirisa, i ako samo bude pažljiva, nitko je neće primijetiti.
Na tom mjestu plan je propao. Kad god otvorite bočicu skupocjenog nardovog mirisa, ona mora povikati. Odjednom je svi promatraju, a naravno i Šimun u začelju stola. Gosti počinju mrmljati dok ona sipa ulje na Isusovu glavu i noge. Tada ona shvaća da je zaboravila još nešto. Kod sebe nema ubrusa, niti ičeg sličnog.
U te dane jedino bi žene sa ulice raspustile svoju dugu, valovitu kosu, ali Marija o tome uopće nije razmišljala. Raspustila je kosu i počela brisati miris. Zamislite je tamo u njenom poniženju. Svi je gledaju i šapuću, a tamo dolje, na drugom kraju stola, Šimun razmišlja ovako: Kad bi ovaj Isus znao kojoj vrsti žena pripada Marija, ne bi joj dozvolio da Ga dodiruje! Ne, On ne može biti prorok! Izgleda čudnovato da je neko sa Šimunovom prošlosti mogao ovako razmišljati, ali on je to činio. „Marija nije znala potpuni značaj svog djela ljubavi. Nije bila u stanju odgovoriti svojim tužiteljima. Nije mogla objasniti zašto je izabrala tu priliku da pomaže Isusa. Sveti Duh je pripremio priliku za nju i ona je poslušala Njegove poticaje.“ (Ellen G. White, Isusov život, str. 478, 479) Krist je Mariji, a i svima koji su bili prisutni, objasnio njeno djelo. „Kad je krenuo u tamu svog velikog iskušenja, ponio je sa sobom i sjećanje na to djelo, na zalog ljubavi koji će Mu vječno pripadati od onih koje je iskupio.“ (Ellen G. White, Isusov život, str. 478, 479) (Morris Venden, Djelotvorna vjera)