21:30…21:45…
Deset sati je došlo i prošlo. Gdje su mama i tata?
Ja sam bio sretan klinac. Moji roditelji nisu imali naviku izlaziti radi večernjeg provoda. Umjesto toga, obično bi se poslije radnog dana odmarali u našem dnevnom boravku ili ili bi se igrali sa svoje četvero djece sve dok ne dođe vrijeme spavanju.
Zato možete zamisliti kako smo se osjećali kada su nas ipak neki put odlučili ostaviti da bi večer proveli negdje izvan kuće. Mi bismo se hrabro sakupili ispred vrata da im poželimo sretan put i lijep provod. Gledali bismo ih kako nestaju niz cestu, a onda bismo se vratili natrag svojoj igri, pretvarajući se da je sve u redu. Vrijeme bi brzo prolazilo…bar donekle…dok ne padne mrak. Tada bismo se počeli pitati: Hoće li se mama i tata uskoro vratiti kući?
Dok je sat sporo odbrojavao minute, mi bismo se zabrinuli. Je li im se što dogodilo? Užasavali smo se zvonjave telefona. Nismo željeli čuti nepoznati, jednolični glas s druge strane: “Ovdje dežurni policijske uprave. Žao mi je što vam ovo moram saopćiti, ali vaši su roditelji ozbiljno povređeni. Nalaze se na intenzivnoj u Općoj bolnici. Poslat ćemo jedna patrolna kola po vas”.
Kakav bi nas tek osjećaj olakšanja preplavio kad bismo čuli poznati zvuk našeg starog Forda kako sve jače bruji i dva omiljena udarca koji si značili zatvarznje vrata automobila.
Nešto slično bismo trebali osjećati dok se nadamo Isusovom povratku. Ako postoji neka stvar o kojoj cijela Biblija jasno govori, onda je to proročanstvo da će se Kristov drgugi dolazak zbilja dogoditi. Cijelo Sveto Pismo usmjerava pogled na taj događaj. Bog osobno žudi za danom kada će ponovno moći biti s nama, te je stoga obećanje o drugom dolasku ugradio u skoro svaki spis Biblije, kako u Starom Zavjetu tako i u Novom.
Bog je, u Edenskom vrtu, imao naviku s Adamom i Evom šetati u predvečerje svakog dana. Ali jedne večeri ljudi se nisu odazvali na njegov poziv. Uplašeni su se grešnici sakrili u sjene vrta. Kada ih je pronašao, užasnute zbog onog što su učinili, Bog je prinio prvu životinjsku žrtvu. Zatim ih je obukao u životinjske kože i obećao im je da iako više ne može biti s njima u vrtu, On će se na kraju vratiti i svladati njihovog neprijatelja.
Tijekom mnogih stoljeća, Bog je slao proroke da govore ljudima o tome kako će se jednoga dana On vratiti i biti s njima, živjeti s njima, pričati s njima. Čak je i Job, koji je živio skoro 2000 godina prije Krista, vjerovao Božjem obećanju: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i na poslijetku da će stati nad zemljom; i ako se ova koža moja i raščini, opet ću u tijelu svom vidjeti Boga. Ja isti vidjet ću ga, i oči moje gledat će ga, a ne drugi”.
I Azaf, jedan od autora psalama, upadljivo oslikava prizor Drugog Dolaska stotinama godina prije nego što su apostoli pisali o njemu: “Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu: ‘Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom savez samnom sklopiše’ “.
A kada je Bog osobno prvi put došao i uzeo tijelo od mesa i kostiju, o svom je drugom dolasku rekao: “Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao:’Idem da vam pripravim mjesto’? Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja”.
Istina je da ima ljudi kojima nije baš ugodna pomisao da će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo na Zemlji. To je možda zato što neki od nas ne mare za Boga.
Neki opet često imaju predstavu o Bogu kao o nekakvom “nebeskom čangrizavcu”. Oni osjećaju kao da On stalno čeka priliku da nas zaspe munjama odozgor i kazni nas za svaku našu pogrešku. Ali ta je pomisao doslovce ono što bi sotona želio da mislimo o Bogu. Njegova prva laž u Edenu je u ljudsko srce usadila opasno sjeme nepovjerenja u Boga. “Jesi li siguran da je Bog pouzdan?” upitao je uvjerljivo. “Jesi li siguran da je Bog sve ono što tvrdi da jest? Jesi li siguran da je on zainteresiran za tvoje dobro?”
To jednostavno nije istina da je Bog hirovit i podmukao. Napokon, nitko takvo što ne može pripisati Isusu nakon svega dobrog što je učinio i rekao, a Bog i Isus su jedno. Božji je Duh nadahnuo apostola Ivana da napiše “Bog je ljubav” i “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”.
Prava je istina ovo: ne samo da je Kristov drugi dolazak stvarni događaj, već i Bog i Njegov Sin očekuju taj dan kada će se moći sjediniti s onima koji će biti sretni u njihovom društvu. Stoga bismo na Isusov povratak trebali gledati s iščekivanjem sličnim onome koje sam ja kao dijete osjećao kad sam se nadao povratku svojih roditelja. Usmjerimo svoj pogled napred, s istom žudnjom i iz istog razloga: zato jer ga volimo, jer nam nedostaje i zato što Ga želimo vidjeti.
Maylan Schurch