„Kad me potražite, naći ćete me, jest, tražite me svim srcem.“ (Jeremija 29,13)
U trećem poglavlju Rimljanima poslanice apostol Pavao kaže da ima ljudi koji su nepovratno izgubljeni u svojoj nesposobnosti da nađu Boga. U stvari on kaže da nema „koji traži Boga“ (11. stih). Ako potražimo naći ćemo Ga, kad Ga potražimo svim srcem svojim, ali nitko ne traži Boga.
Kada onda traženje počinje? Pretpostavlja se da treba tražiti, ali nitko ne traži. „Ili kad koja žena ima deset drahma i od njih izgubi jednu, ne zapali li tada ona svjetiljku, ne pomete li kuću i ne traži li brižljivo, dok ne nađe drahmu? Je li našla drahmu, sazove svoje prijateljice i susjede i govori: ‘Radujte se s menom! Nađoh drahmu, koja je bila izgubljena.’ Isto tako, kažem vam, kod anđela je Božjih radost za jednoga grješnika, koji se obrati.“ (Luka 15,8-10)
U ovoj priči Isus nam slikom novca govori da je moguće biti izgubljen, a ne znati da si izgubljen i ne znati put natrag. Netko polazi i traži izgubljeni novac. Slikom izgubljenog novca, koji se izgubio u kući, a ne negdje u planini, postaje nam jasno da možemo ići tako daleko i ustvrditi da se netko može izgubiti i u crkvi, ili u kršćanskoj obitelji.
Pa iako je novac izgubljen u prljavštini i smeću starog Bliskog Istoka, traženje se nastavlja, jer je to još uvijek vrijedan komad srebra. On posjeduje svoju vrijednost, a vrijednost jedne duše u očima neba nikada ne može biti podcijenjena. „Kad me potražite, naći ćete me…“ Kada? Kad me potražite svim srcem. „Svim srcem!“
Osjećanje potrebe je ono što stvara veliku razliku. To je velika točka susreta. To je točka na kojoj srećemo Krista i točka na kojoj On sreće nas. „Gospod ne može učiniti ništa za obnovljenje čovjeka, sve dok se on, osvjedočen u vlastitu slabost i oslobođen svake pomisli da je dovoljan sam sebi, ne podčini Božjoj upravi. Tada može primiti dar koji Bog čeka da podari.“ (Ellen G. White, Isusov život, str. 247) (Morris Venden, Djelotvorna vjera)