„Ako netko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!“ (1. Ivanova 4,20.21)
Koga slušati? Tko ima istinu? Tko ima Božju Riječ? To su sudbonosna pitanja za kršćanina, jer smo sa svih strana okruženi onima koji tvrde da govore u Božje ime. To su i opasna pitanja, jer ljudi mogu imati pravilne doktrine a ipak ne biti kršćani.
Možda se upravo sada pitate kako bi čovjek koji ima pravilna doktrinarna gledišta i koji živi čistim moralnim životom ipak mogao postati lažni prorok?
Odgovor glasi da je kršćanstvo nešto daleko više no samo doktrina i etika. Neki ljudi uživaju u pravilnoj teologiji, jer im je teologija neka vrsta zabave, kao neka velika slagalica u kojoj sve dijelove treba pravilno uklopiti. Ima i ljudi koji su po svojoj naravi smireni i skloni manje vidljivim, manje upadljivim grijesima. Stoga mogu proći kao dobri i primjerni kršćani.
Pravilna doktrina i dobro vladanje su važni, ali konačna proba proroka i svakog kršćanina su rodovi Duha koje nalazimo u Poslanici Galaćanima 5,22.23. Je li ta osoba ljubazna u biblijskom smislu te riječi, je li radosna, miroljubiva, strpljiva, nježna, dobra, vjerna, krotka, umjerena? Isus je ovu probu duha stavio iznad svake druge kada je rekao: „Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici.“ (Ivan 13,35)
Konačni test je, dakle, test 1. Korinćanima, 13. poglavlje, u svakodnevnom životu. To je način da provjerimo ne samo proroke već i same sebe.
Rastemo li svakoga dana? Postajemo li sve sličniji Isusu u svom ponašanju prema drugima u obitelji, u crkvi, na radnom mjestu? Jesmo li konačno shvatili što znači imati osobine Kristovog karaktera, imati rodove Duha? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)