„Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj.“ (Matej 7,19)
Pakao nije neka omiljena tema u dvadesetom stoljeću. Većina kršćana smatra da nije pristojno započinjati razgovor o tom pitanju. Međutim, Isus nije priznavao takva ograničenja. U stvari, On je mogao o ovoj temi reći više od bilo koje druge osobe u Bibliji.
Naravno, kada tko razmišlja o povijesti pakla, lako će otkriti zašto je pakao postao tako nepopularnim. Treba se samo sjetiti učenja srednjovjekovne Crkve o beskrajnom mučenju u neugasivu ognju pa da izgubi volju za raspravljanje o toj temi. Takva neljudska mučenja čine da Hitler i Staljin izgledaju kao đačići.
Međutim, lažna učenja o toj temi ne smiju nas navesti da odbacimo istinu o tom pitanju. Činjenica je da je Bog ljubav i da će se svi koji se ikada nađu u Njegovom kraljevstvu upravljati po tom načelu. Međutim, Bog nikada neće prisiliti nikoga da prihvati načelo ljubavi. I stoga je Bog prisiljen da donese odluku: Ili će dopustiti grješnicima da vječno postoje u beskrajnom očaju ili će milostivo učiniti kraj sudbini koju su sami izabrali. Nema treće mogućnosti. Bog je izabrao ovo drugo.
Kazna za grijeh je smrt, a ne besmrtnost u paklu (Rimljanima 6,23). Tekst u Otkrivenju 20,9 izričito kaže da pakleni oganj proždire bezakonike. Posljedice djelovanja tog ognja su vječne. Oni koje oganj proguta nestaju za cijelu vječnost kao da nikada nisu ni postojali (Malahija 4,1). Na taj način, makako to čudno zvučalo, Bog pokazuje svoju milost prema onima koji su odbacili Njegovu ljubav.
Naravno, osim vječne propasti u paklenom ognju postoji i vječni život u Božjem kraljevstvu. Bog bi želio da Njegovo kraljevstvo dobije što više stanovnika; On bi, u stvari, želio da se svi ljudi spasu i da nitko ne propadne. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)