„Tada će mu i oni reći: ‘Gospodine, kad te vidjesmo gladna, ili žedna, ili kao putnika, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne pritekosmo ti u pomoć?’ On će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih.“ (Matej 25,44.45)
Zastrašujući dio teksta u Evanđelju po Mateju 7,22 govori o tome tko će ostati izvan kraljevstva. Kako bismo mi, koji smo tako vrijedno radili, koji smo učinili tako velika djela u Tvoje ime, mogli biti ostavljeni vani?
Ovaj tekst nije jedini u kojemu se pojavljuju pitanja u vezi s Božjom konačnom odlukom na sudu. Drugi takav tekst govori o ovcama i jarcima u Evanđelju po Mateju 25,31-46.
Jednoj skupini Isus kaže: „Uđite u moje kraljevstvo!“ Oni odgovaraju: „Ali, kako smo mi to uspjeli? Mi nismo bili kao farizeji koji su cijeli svoj život proveli trudeći se da održe mnoštvo zabrana i naredbi?“
Isus odgovara: „Niste me razumjeli. Kad sam bio gladan, vi ste me nahranili. Kad sam bio u tamnici, vi ste me posjetili.“ Oni se čude. „Čekaj malo! Kada se to dogodilo? Nikada te nismo vidjeli niti nahranili.“
Isus odgovara: „Kad ste to učinili jednome od mojih najmanjih, meni ste učinili.“
Nekako u to vrijeme, i druga se skupina počinje uzbuđivati. Ima priličan broj farizeja u njoj. Oni viču: „Čekaj malo, Gospode! Mi smo svetkovali subotu. Mi smo poštovali svih 1500 pravila o svetkovanju subote. Mi smo davali desetinu – čak smo brojali lišće na kopru. I hranili smo se prema propisima. Gospode, Ti si nas dužan spasiti. Mi to zaslužujemo.“
„Pa, javlja se mali problem! Kad sam bio u tamnici žedan, niste obraćali pažnju na mene.“
„Ali, Gospode, da smo znali da si to Ti, svakako da bismo Ti pomogli.“
Ipak, Isus zaključuje razgovor: „Čini se da me niste shvatili. Vi niste primjenjivali najveće načelo moga kraljevstva – ljubav. Budući da ono nije u vašem srcu, vi ne biste ni bili sretni u mom kraljevstvu.“ (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)