„Mojsiju je Jahve odgovorio: Vidi! Faraonu ću te nametnuti kao božanstvo; tvoj brat Aron bit će tvoj prorok. Ti kazuj sve što ti naređujem, a tvoj brat Aron neka faraonu ponovi da pusti Izraelce te odu iz njegove zemlje.“ (Izlazak 7,1.2)
Prorok je čovjek koji govori u Božje ime. Proroštvo, ako malo razmislite, spada među najveća čuda u svemiru. U proroštvu se Stvoritelj svega ponizuje da progovori prahu, da se obrati grješnom ljudskom rodu. Od vremena pada Adama i Eve u grijeh, Bog obično ne govori izravno ljudima i ženama. Od toga vremena uvijek je birao pojedince koji će govoriti u Njegovo ime. I, kao što pokazuje naš današnji tekst, misli što ih pravi prorok izgovara jesu Božje misli, izražene jezikom ljudskog posrednika. Govoriti u Božje ime! Kakve li prednosti, kakve li strahovite odgovornosti! Proroci s pravom zauzimaju počasno mjesto u povijesti Izraela i Božje Crkve.
Ali, javlja se i problem. Nisu svi proroci pošteni; nisu svi ono za što se izdaju; ne dolaze svi proroci od Boga. Neki među njima, u stvari, pojavljuju se u ovčjim kožama, iako se pod tim krznom kriju grabljivi vukovi.
Ovce i vukovi se veoma razlikuju. Ovce spadaju među najbezazlenije životinje, dok vukove prati glas da su krvožedni i surovi. Nije teško razlikovati vuka od ovce. Međutim, Isus ne govori o tom problemu. Isus priča o pokušaju vukova da se u Crkvi pojave odjeveni kao ovce. To znači, iako tvrde da govore u Isusovo ime, oni su, u stvari, u službi neprijatelja.
Problem se ovdje pojavljuje zbog lukavosti neprijatelja. Vukovi nisu vukovi izvana, već samo iznutra. Po vanjskom izgledu, ti su ljudi i žene pravi proroci. Tamo gdje ih prihvate kao prave proroke oni proždiru duše i odvraćaju vjernike od Krista. Ovaj problem i njemu slični muče Crkvu od samog početka. Isus nam stoga pokušava kazati da moramo biti oprezni. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)