„Ili, ima li tko među vama da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha, pružio kamen, ili, ako bi ga zamolio ribu, pružio mu zmiju?“ (Matej 7,9.10)
Mnogi čitatelji ove knjige su roditelji. Mi volimo svoju djecu i ona to znaju. Ona znaju da mogu doći k nama i tražiti sve što im treba. Imaju povjerenja u nas, i to s pravom. Isusova ilustracija u današnjem biblijskom retku je zanimljiva upravo stoga što se odnosi na sve nas. Čak će i najtvrđi među roditeljima dati bar nešto hrane svojoj djeci. Nijedan neće pružiti djetetu kamen umjesto kruha. Zašto? Zato što je kamen potpuno beskoristan ako treba poslužiti kao hrana.
Slučaj zmije umjesto ribe nije ni izbliza tako jasan, bar na prvi pogled. Premda ima nekih razlika u mišljenjima, jer mnogi smatraju da je Isus govorio o jegulji, a ne o zmiji, obje spadaju među nečiste životinje i nisu mogle poslužiti kao hrana hebrejskoj djeci.
Luka iznosi i treću ilustraciju. On dodaje da nijedan otac ne bi svom sinu dao škorpiju kada traži jaje. Škorpija je, naravno, vrlo otrovna životinjica, koja nikako ne može poslužiti kao hrana. U stvari, ni kamen, ni jegulja, ni škorpija nisu prikladni za hranu, a još manje mogu poslužiti kao dar ljubavi.
Osnovna misao devetog i desetog retka dolazi do izražaja u jedanaestom, u kojemu Isus zaključuje da je Bog daleko dobronamjerniji i ljubazniji od naših zemaljskih roditelja, iako su i oni spremni sve učiniti za nas.
To je vrlo važna misao. Možda ne cjenimo dovoljno božansku spremnost da zadovolji sve naše zemaljske i vječne potrebe. Možda bi se trebali u tome popraviti.
Bog nikada neće odbaciti naše molitve i to je osnovna misao teksta u Evanđelju po Mateju 7,7-11. Bog iznad svega želi da budemo sretni, i zdravi i savršeni. On nas poziva da dođemo k Njemu i da od Njega tražimo sve što nam je potrebno. Kakve li prilike! (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)