„Kad usjev naraste i donese rod, pokaza se i ljulj. A on im odgovori: ‘To je učinio neprijatelj.’ Sluge ga zapitaše: ‘Hoćeš li da odemo i da ga počušamo?’ ‘Ne – odgovori im – da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite oboje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moju žitnicu!’“ (Matej 13,26.28-30)
Neki su vjernici u Crkvi slični slugama u Kristovoj priči. Oni ljubomorno čuvaju čast i čistoću Crkve. I stoga se žele brzo osloboditi onih vjernika koji ne žive po istini, kako oni kažu. Oni žele da u Božjem vrtu raste samo dobro zrno.
U mnogo slučajeva takva je ljubav prema Crkvi pohvalna. U slučajevima otvorenog, jasnog grijeha, plijevljenje se može i treba obaviti. Međutim, odmah se pojavljuje i problem. Većina grijeha nije ni otvorena ni jasno vidljiva. U takvim slučajevima elementi ljudskog prosuđivanja dolaze do velikog izražaja. U svojoj revnosti, mi smo skloni misliti da Bog misli točno onako kao što mi mislimo. I stoga nam se rješenje čini vrlo jednostavnim – oslobodimo se grješnika.
Međutim, Isus nas upozorava na veliku opasnost. Zbog našeg nepotpunog poznavanja pobuda i okolnosti, prenagljeno plijevljenje neizostavno će dovesti i do čupanja pšenice.
Koji vrtlar nije već počupao neki korov da bi tek kasnije otkrio da se radilo o korisnoj biljci? Jedini siguran način da se korov razlikuje od korisne biljke jest da svim biljkama ostavimo dovoljno vremena da uzrastu i donesu rod.
Povijest Crkve je prepuna primjera uništenih života onih koji su bili oplijevljeni prerano. Problem je u tome što su ljudska bića nesposobna da pravilno rasuđuju. Mi nismo u stanju da potpuno razumijemo pozadinu mnogih slučajeva i nikada nismo u stanju prepoznati pobude. Stoga nas Isus opominje da ne sudimo zato što, za razliku od Boga, nismo sposobni donijeti pravilne odluke. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)