„Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto.“ (Rimljanima 2,1)
Priča se da je neki sudac u Perziji donio nezakonitu presudu, primivši veliku svotu novca kao mito. Kad je vladar otkrio što se dogodilo, naredio je da se sudac pogubi. Zatim je dao da mu se skine koža s tijela i da se njome presvuče sudačka stolica, tako da svaki sljedeći sudac zna što ga čeka ukoliko dopusti da novac utječe na njegove presude.
Premda je ova priča isto toliko surova koliko i utjecajna, ona samo još jednom opominje na nedostiživost ljudskih ideala. Jednostavna je činjenica da nema ljudskog bića koje može biti potpuno nepristrano. Nepristranost je za nas nedostiživi ideal. Samo je Bog nepristran i stoga samo On može suditi pravedno.
Svako smrtno ljudsko biće svaku svoju odluku donosi pod utjecajem unaprijed stvorenih zaključaka i nesvjesnih reakcija kojima sebi daje prednost pred ostalim ljudima. Prema tome, ne samo da nam nedostaje odgovarajuće znanje da budemo kvalificirani suci drugima (Bio je to i prvi razlog da ne sudimo bližnjima!) već je i znanje koje imamo pristrano i stoga iskrivljeno (Drugi razlog da ne sudimo bližnjima!).
„Ne postavljaj sebe kao mjerilo. Nemoj svoja mišljenja, svoje poglede na dužnost, svoja tumačenja Svetog pisma, nametati drugima kao pravilo i u srcu ih osuđivati ako ne mogu dostići tvoj ideal. Nemoj kritizirati druge nagađajući njihove pobude, niti izricati nad njima presudu.“ (Ellen G. White, Misli s Gore blagoslova, str. 156)
Gospode, pomozi mi danas da shvatim svoju pogrešivost i lomljivost. I više od toga, pomozi mi da se pošteno suočim sa svojim slabostima. Pomozi mi da se pošteno odnosim prema svojim bližnjima i prema Tebi. Hvala Ti što si mi pomogao da shvatim neodrživost svog nastojanja da sudim drugima. Pomozi mi da se ne prihvaćam tog zadatka koji nikada nisi povjerio ni meni ni ikojem ljudskom biću. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)