Svi smo čuli za rukopise nađene u špiljama u blizini Mrtvog mora. Savili su ih u svitak, stavili u vrčeve, sakrili u špilje i tako ostali skriveni gotovo dvije tisuće godina.

Na isti način su rukopisi Svetog pisma na jeziku Dajaka bili savijeni u svitak, stranica po stranicu, spremljeni u boce i spašeni od uništenja. To je učinio čovjek po imenu Peter Howes koji je radio u Sjevernom Sarawaku na Borneu (današnjem Kalimantanu u Maleziji). Kad su Japanci 1940-tih okupirali otok, on i još jedan klerik, Arthur Stonton, bili su kao civili internirani u zgradi jedne škole u Kuchingu.

Peter Howes je znao da je narodu na Borneu i te kako potreban prijevod Novog zavjeta pa je odlučio da ga prevede za vrijeme zarobljeništva. Bio je svjestan teškoća i opasnosti; naime morao je čuvati rukopis od Japanaca koji su bili podozrivi prema svakom pisanom tekstu, posebno kad ga nisu razumjeli.

Tu mu je u pomoć priskočio Arthur Stonton. Uzeo je jednu od školskih klupa i odozdo napravio lažno dno s letvom tako da se brzo moglo izvaditi i nadomjestiti. Između prave i lažne površine klupe nalazio se prostor dubine dva i pol centimetara. U taj se prostor moglo sakriti dosta papira.

Bilo je, naravno, i drugih teškoća. Howes je imao samo dvije bilježnice; kad ih je ispisao nastavio je pisati na poleđini starih potvrda, stranica iz knjigovodstvenih knjiga i čak na papiru za umatanje. Svaku je minutu posvetio tome radu.

Međutim, svi su zatočenici morali s ratnim zarobljenicima raditi na ravnanju piste za zrakoplove. Na kraju dana ostao bi samo još koji sat danjeg svjetla i to je bilo sve vrijeme koje mu je bilo na raspolaganju nakon osam sati napornog rada. Uostalom prevođenje na jezik koji dotad nije imao pisma svakako je sporo odmicao.

Naravno, Japanci su vršili iznenadne pretrese; obično su tražili skrivene radioaparate. Upozorenje bi išlo od kolibe do kolibe i ako bi se stražari pojavili svi bi počeli praviti što je veću moguću buku. U općem metežu Howes bi brzo spremio svoje papire u skrovište.

Ponekad bi iznosili kupe na pregled i svaki put su Howes i Stonton bili uvjereni da će Japamci ovaj put otkriti skrovište. No to se nikad nije dogodilo. Kako se papir sve više gomilao, postalo je jasno da skrovište nije najbolje rješenje. Ako ga otkriju sav će posao biti uzaludan.

Howes je počeo skupljati prazne boce kojima se u logor donosio petrolej. čim bi dovršio jednu stranicu, savili su je u svitak i gurnuli je u bocu, a nju zalijepili smolom sa stabla kaučukovca. Pod drvenim podom kolibe bilo je neššto prostora pa bi se Howes tu uvukao i zakopao svoje “rukopise u boci”.

Tako će prijevod biti sačuvan bez obzira koliko rat trajao. Kad je rat konačno završio, Howes je iskopao svoje boce s polovicom prijevoda Novog zavjeta. Taj je rukopis postao osnova Novog zavjeta za Land Dajake, koji je kasnije izdalo Britansko inozemno biblijsko društvo.