„Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?!“ (Matej 6,30)
Riječju „malovjerni“ Isus kao da zaokružuje dokazivanje koje je započeo tekstom u Evanđelju po Mateju 6,25. Završetak Njegovog podrobnog izlaganja, nakon poziva na učenje od ptica i cvijeća, pokazuje da Njegovi slušatelji ipak nisu izvukli očite zaključke koje im je priroda nudila. Posljedice su bile bjelodane, nedostajalo im je vjere – bili su malovjerni.
Primijetite da Isus nije rekao da uopće nemaju vjere. Imali su nešto vjere. Bili su to oni isti vjernici kojima se obraćao u svojoj Propovijedi na Gori, vjernici na koje su se odnosila Blaženstva. To su bili vjernici siromašni duhom, oni koji su plakali svjesni svoje krivice, oni koji su se osjećali bespomoćni i izgubljeni, oni koji su bili gladni i žedni istinske pravednosti. To su bili isti vjernici koji su Boga nazivali svojim Ocem.
Njihov problem nije bio u tome što nisu imali vjere, već što su imali malo vjere. To znači da je njihova vjera bila neodgovarajuća, da je bila nezrela, da je bila nedovoljna. Izraz malo vjere u Evanđeljima se upotrebljava pet puta i svaki put se odnosi na učenike. Oni su imali vjere, ali je njihova vjera bila nedovoljna.
Koliko je to malo vjere? Neki su smatrali, tumačeći ovaj izraz u kontekstu Evanđelja po Mateju 6,30 i nekih drugih mjesta, da je mala vjera ona vjera koja prihvaća da je Isus Spasitelj od grijeha, ali to uvjerenje ne proširuje na druga područja života. Ti ljudi imaju spasonosnu vjeru, ali se na tome zaustavljaju. Njihova vjera ne obuhvaća događaje iz svakodnevnog života. Ona ne shvaća da je Bog zainteresiran za sve događaje u našem životu. Ona ne uspijeva shvatiti da se upravo zato što se Bog zanima za sva područja našeg života mi nemamo razloga bojati, nemamo se razloga brinuti. Mala vjera ne uspijeva shvatiti da je Bog s nama na našem radnom mjestu isto onako kao što je s nama u crkvi na bogoslužju. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)