„Kad kraljica od Sabe vidje mudrost Salomonovu, dvor koji bijaše sagradio, jela na njegovu stolu, odaje njegove i dvorane, otmjenost njegove posluge i njihova odijela, njegove peharnike, i paljenice koje je prinio u Domu Jahvinu, zastade joj dah. Tada reče kralju: ‘Istina je bila što sam u svojoj zemlji čula o tebi i o tvojoj mudrosti. Ali nisam htjela vjerovati što se pripovijeda dokle god nisam došla i vidjela na svoje oči; i doista, ni pola mi nije bilo rečeno: ti nadvisuje š u mudrosti i blagostanju slavu o kojoj sam čula.“ (1. Kraljevi 10,4-7)
Slava je Salomonova bila poslovična među Hebrejima. O njegovom veličanstvu možemo čitati u Starom zavjetu. Njegova prekrasna odjeća, njegova palača od cedrovine, njegov namještaj presvučen zlatom i ukrašen skupocjenim kamenjem nisu imali premca u starom svijetu. A ipak, kaže Isus, sva ta slava blijedi kada se usporedi sa cvijećem i njegovom šarolikom ljepotom.
Ja mogu reći amen na ovu misao. Nedavno sam imao priliku provesti jedan tjedan na obali jezera Michigan. Mogao sam se šetati kroz redove prekrasnih raznobojnih kandilki. S vremena na vrijeme gledao sam i voćare koji orezuju voćke. Raznolikost oblika, uzoraka i boja divljeg cvijeća u lipnju izgledala mi je bezgranična. Bog doista voli ljepotu.
To je važna misao. To je i sporedna pouka koju možemo izvući iz Isusove priče o cvijeću. Bog doista voli ljepotu. Tako je bilo i prilikom stvaranja. Tako je bilo i u svetištu koje je podigao Mojsije i kasnije u Hramu koji je izgradio Salomon.
Neki bi nas zavedeni kršćani željeli uvjeriti da ćemo obradovati Boga ako svoje domove, odjeću i crkve lišimo ljepote.
Međutim, to nije poruka Biblije. Bog koji je stvorio raznobojno cvijeće, ptice i tropske ribice, Bog je koji uživa u ljepoti; to je Bog koji voli ljepotu, ne samo ljepotu boja već i ljepotu oblika i uzoraka. Bog voli sve što je lijepo, pa bi želio da i mi to osjećamo. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)