„I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih.“ (Matej 6,28.29)
U Evanđelju po Mateju 6,26 Isus nam kaže da od ptica možemo naučiti pouku o brigama. Sada nas upućuje na cvijeće s istom svrhom.
Jedna od ključnih točaka u Isusovoj priči o cvijeću je peć (Matej 6,30). U Palestini peći su pravljene od gline. Bila je to glinena kutija, postavljena iznad vatre. Kad bi kuharica htjela naglo podignuti temperaturu u peći, bacila bi malo osušene trave ili divljeg cvijeća u vatru.
Cvijeće se tek kratko vrijeme radovalo životu, ako se to uopće može kazati, prije no što je bilo bačeno u vatru da bi ubrzalo proces kuhanja. Osušeno se cvijeće nije moglo upotrijebiti za neku drugu svrhu nego da se baci u vatru i tako ispeče kruh, a ipak ga je Bog odjenuo takvom ljepotom da je ni Salomon nije mogao dosegnuti.
Isus, u stvari, želi reći: Ako je Bog udijelio takvu ljepotu cvijeću koje kratko vrijeme živi, koliko će se više starati o ljudskim bićima? Svakako da velikodušnost koja daruje ljepotu cvijeću neće zaboraviti ljude, krunu Božjeg stvaranja.
Naravno, većina od nas ne upotrebljava suhu travu za loženje peći. Međutim, i u dvadesetom stoljeću ljudi znaju cijeniti ljepotu cvijeća. Mi joj se divimo toliko da smo spremni izdati velik iznos novca da bismo za dan vjenčanja, rođendan i za neki drugi praznik ukrasili svoje domove.
Međutim, ne možemo učiniti da cvijeće traje. Čim cvijeće uberemo, ono počinje venuti i umirati. Mi ga nosimo kući, ponosni na njegovu izuzetnu ljepotu, ali ga već sljedećega dana bacamo u smeće.
Ali, ljudi nisu predviđeni za kratkoročnu upotrebu. Ljudi su stvoreni da žive vječno. Kad shvatimo da je svakome tko vjeruje Bog već dao vječni život (Ivan 3,36; 5,24), počinjemo razumijevati da imamo malo razloga za brigu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)