„U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratit.“ (Postanak 3,19)
Neki ljudi su Isusove riječi u Evanđelju po Mateju 6,25 protumačili kao da se ne trebaju starati za hranu, odjeću i obuću. Takvi revnosni, ali nerazumni istraživači Biblije su zaboravili da se ne smijemo zidati na jednom izoliranom biblijskom tekstu, već da moramo uzeti u obzir cjelinu Biblije.
Biblija nam ne zapovijeda da živimo samo od vjere, da se ne staramo o svojim tjelesnim potrebama. Daleko od toga. U vrijeme pada u grijeh, Bog je Adamu i Evi načinio program rada. Bog je zapovjedio da ljudi poslije Edena trebaju raditi u znoju lica svojega.
U Evanđelju po Mateju Isus nikako nije osudio poljodjelce zato što oru i siju i žanju, što sakupljaju pšenicu u žitnice. Apostol Pavao je doista jasan kada kaže: „Ako tko neće da radi, neka i ne jede!“ (2. Solunjanima 3,10) Još u Pavlovo vrijeme bilo je fanatika po crkvama koji su govorili da zbog blizine Kristovog dolaska kršćani nemaju vremena za rad i da moraju provoditi svoje vrijeme u proučavanju Biblije i u pripremi za Njegov drugi dolazak. Takvi su prestali raditi i smatrali su sebe izuzetno duhovnim vjernicima. Upravo ih zato Pavao i ukorava.
Isus u našem tekstu traži od nas da pravilno postavimo svoje prioritete. Iako trebamo raditi marljivo, ne smijemo se pretvoriti u fanatike rada. Iako se trebamo starati o materijalnoj strani života, ne smijemo biti ispunjeni brigama i strahovanjima. Materijalna strana života je važna, ali nije i najvažnija. Rad je važan, ali rad ne predstavlja sve u životu.
Kao kršćani imamo nebeskog Oca koji se stara o nama. Nema stoga potrebe da se zabrinjavamo, da budemo ispunjeni brigama. Zato što smo puni povjerenja u Boga, slobodni smo živjeti punim životom na svakom području postojanja. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)