„Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.“ (Filipljanima 4,6.7)
Ne brinite se ni za što!“ – čitamo u današnjem tekstu. Što znači ne brinuti se ni za što? Znači li to da trebamo biti tako bezbrižni da sve shvaćamo olako?
Ova nas rečenica zbunjuje i u Evanđelju po Mateju 6,25, gdje glasi: „Ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući!“ Zapovijed „Ne brinite se“ ponavlja se još dva puta u istom poglavlju (Matej 6,31.34). Bez obzira što je Isus njome htio reći, to je bilo nešto vrlo važno, jer tri puta ponavlja iste riječi.
Ovi su prijevodi ipak mnogo jasniji od nekih starijih, koji su glasili: „Ne mislite…!“ Isus ne govori o razumnom staranju, razmišljanju, već o brigama. On nam stalno ponavlja da kršćani ne smiju dopustiti da ih savladaju strahovanja, da se ne smiju prepuštati brigama oko svoje svakodnevne egzistencije.
Hebreji Isusovog vremena bili su prilično dobro upoznati s tematikom o kojoj Isus raspravlja. Veliki su rabini govorili da se čovjek treba suočavati sa životom udružujući prilagodljivost u praktičnim pitanjima s ozbiljnošću u ostalima. Htjeli su, u stvari, reći da čovjek treba pažljivo planirati, ali se i čvrsto uzdati u Boga. Za njih su ove dvije osobine išle ruku pod ruku.
Tijekom nekoliko sljedećih dana vidjet ćemo da Isus i Novi zavjet preporučuju istu kombinaciju vrlina. Ne misliti, odnosno ne brinuti se treba shvatiti kao: „Nemojte strahovati niti biti zabrinuti sve vrijeme!“ Zašto da ne budemo? Pa zar nije Bog naš Otac? Zar se On ne stara o nama? (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)