Miroslav Kiš
Bol je korisna prirodna pojava. Ona je dio obrambenog sustava našeg tijela. Čim se ozlijedimo osjećaj boli naglasi uzbunu i mi refleksno reagiramo kako bismo ublažili ili uklonili bol.
Ali bol nije uvijek dobrotvorna. Događa se nažalost da neke uzročnike ne možemo ukloniti i bol tada nastavlja dizati uzbunu. Patnju, u tjelesnom smislu, možemo definirati kako konstantno stanje uzbune, kao trajanje vanrednog stanja u tijelu. Tako na primjer, u posebno teškim slučajevima bol postaje kronična i može dostići neizdržive razmjere. Jake doze sredstava za ublažavanje bola onemogućuju normalan život i bolesnik nekada pozitivno želi kraj.
Dok ovo pišem, pokušavam savjetovati jedan bračni par čije novorođenče nikad neće dorasti do samostalnosti. Prognoza je “najduže šest mjeseci” uz visoku cijenu patnje i novca.
Smrtno ranjeni u ratu ili saobraćaju ne umiru uvijek lako. Kakav stav zauzimaju kršćani? Kako nam Sveto pismo može pomoći u podnošenju nepodnošljive patnje?
Što uči Sveto pismo?
Kršćani se uvijek prvo obraćaju Božjoj Riječi za savjet? Tu nalazimo da je ljudski život dar od Boga. Bol i patnje, bolest i smrt nastaju kao posljedica stanja pobune protiv Boga i Njegovih savjeta za život. To stanje mi nazivamo grešnost, a te savjete mi zovemo zapovijesti. Grešno ponašanje uvijek prvo šteti onome koji griješi (Ponovljeni zakon 30,11-20).
No, patnja nije uvijek direktna posljedica našeg osobnog grijeha. Netko drugi pije alkohol, sjeda u automobil, bjesomučno vozi, udara u moja kola, i ja ostajem mrtav ili doživotno paraliziran. Bog nam daje slobodnu volju i zahtjeva da se s njom služimo na odgovoran način. A kad se mi igramo, i ne slušamo, jedan naš trenutak gluposti proizvodi neizmjernu patnju ili smrt drugima (Galaćanima 5,13)
Smrt nije konačan cilj ljudskog života. Bog nas je stvorio sa namjerom da sretni živimo vječno u Njegovoj prisutnosti. Čak i kad Ga zaboravimo, i postanemo neposlušni, On nalazi način da se njegov osnovni plan ipak ispuni.
“A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rimljanima 5,8) Prepustimo li Njemu našu sudbinu On će preuzeti brigu za nas (1. Petrova 5,7)
Nadalje, Biblija uči da je Bog vlasnik, a mi pristavi života, odgovorni ne samo za dužinu i održavanje, već i za kvalitetu života (1. Korinćanima 6,19.20)
Kao povjerenici života, mi pitamo: Što Bog hoće da mi radimo u onim teškim trenucima, kada smrt dolazi sporo, kada je patnja neizdrživa, a kada nema nade u izlječenje? Gdje je granica naše slobode? Kada možemo slobodno reći: “E, sad je stvarno dosta”?
Eutanazija je riječ koja se često čuje u takvim situacijama. Doslovni prijevod sa grčkog glasi “dobra smrt”. Iskustvo uči da životna patnja može dostići takve razmjere da čak i smrt, taj najveći neprijatelj života, izgleda privlačna.
Kršćani i eutanazija
Kršćani se bore protiv svakog oduzimanja života. Granice ljudskog vijeka su isto u Božjim rukama. On je učinio “da od jedne krvi sav rod čovječij živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihovoga življenja.” (Djela 17,26 – DK) Strašno je uzimati u svoje ruke odluku o smrti i životu. Šesta zapovijed štiti ljudski život, i tko se god usudi prisvojiti sebi pravo na takve odluke, morati će dati odgovor Bogu, Vlasniku života.
Znači li to da se besmislena muka mora beskonačno trpjeti? Ne. Biblija nam otkriva Boga, koji se otkrio u Isusu kao liječniku i pomoćniku onima koji pate (Djela 10,38) I pored velikih dostignuća moderne medicine, mi još uvijek nismo ni blizu Isusovih moći nad bolesti i patnjom. Stoga se često služimo sredstvima za ublažavanje bola, kada god nismo u stanju ukloniti patnju. Danas su takva sredstva efikasna i pristupačna nama, Njegovim sljedbenicima.
Iako nije moguće obuhvatiti sve nijanse ovog veoma kompleksnog i osjetljivog problema, kršćanin može naći pomoć u sljedećih nekoliko principa:
- U nekim zemljama (npr. Velika Britanija) bolesnici u posljednjim fazama nekih bolesti odlaze u specijalne domove gdje dobivaju njegu. Obično se nastavlja sa vještačkim hranjenjem i vodom uz kontrolu bolova. Takav se tretman često naziva pasivna eutanazija. Liječenje u pravom smislu riječi nije moguće, ali su bolovi pod kontrolom, ili su znatno ublaženi.
- U domeni medicinske etike nema mnogo diskusije o vrijednosti pasivne eutanazije. Mnogo je više neslaganja oko tzv. aktivne eutanazije, gdje se život oduzima bilo direktnim (npr. injekcijom) ili indirektnim načinom (npr. uskraćivanjem hrane). Mi se uglavnom pridružujemo onima koji se ne služe aktivnom eutanazijom.
- Glavna pobuda u njezi onih koji pate, mora biti nesebična ljubav. Naročito ako treba odlučiti o kraju nečijeg života. Suviše je mnogo slučajeva gdje novac, nasljedstvo, inat ili osveta odlučuju o dužini nečijeg života.
- Pasivna eutanazija je prigodna kada liječenje više ne pomaže. Oni koji odlučuju o tome trebaju se pitati: “Da li se ovim tretmanom spašava život, ili se samo produžava umiranje?”
- Smrt, kao i život, prirodno su pravo čovjeka. Bolesnik treba učestvovati u odlučivanju. Nametnutu eutanaziju nije lako opravdati. Slobodu izbora treba pomno čuvati.
- Nesebična ljubav često treba voditi i bolesnike u odlučivanju. Neki neefikasni poduhvati nekada koštaju koliko i stotinu efikasnih tretmana drugih bolesnika.
- U mnogim zemljama, ljudi odlučuju o zadnjim satima svog života. Dijelovi njihovog testamenta sadrže želju potpisnika o davanju zdravih organa za transplantaciju; intenzitet tretmana i upotreba “junačkih poduhvata” je isto indiciran; također se spominje ime onoga tko odlučuje u ime potpisnika u slučaju nemogućnosti komuniciranja.
- Iznad svega toga, stoje biblijski savjeti i obećanja koje nama ljudima daje bog u svezi sa patnjom.
a) Oni koji ljube Boga, kao i oni koji Ga ne vole, moraju se suočiti sa zlom i patnjom. Razlika je u tome što”onima koji ljube Boga sve ide na dobro.” (Rimljanima 8,28) Bog zna, i može upotrijebiti i najteže nevolje, tako da one urode dobrim posljedicama.
b) Bog zna koliko svatko od nas može podnijeti (1. Korinćanima 10,13) Kada sam nakon oca izgubio i trećeg brata u njegovoj 21. Godini života, u naricanju moja je majka rekla: “E Bože, baš nisam znala da mogu i ovu bol podnijeti. Ti si rekao da nećeš pustiti na nas iskušenje iznad naše moći. Ostat ću Ti vjerna. Neću Te iznevjeriti.”
c) Povijest bilježi nevolje kroz koje su prolazili kršćani svih stoljeća. Apostol Pavao piše: “U svemu trpimo nevolje, ali nismo potišteni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo; progone nas, ali nismo ostavljeni; pritiskuju nas, ali ne ginemo;” (2. Korinćanima 4,8.9) Sam apostol Pavao je podnosio kroničnu bolest. Tri puta se molio da mu je Bog ukloni, ali je shvatio da to nije Božja volja za njega. Bog mu je priopćio: “” (2. Korinćanima 12,7-10)
Još za koje vrijeme stojimo izloženi patnji i stradanju. No, vjerom možemo osjetiti, iza kulisa događaja našeg osobnog iskustva, ruku Boga koji nas neizmjerno voli i koji sa nama pati. I onda kada više nema nade da se zaustavi proces umiranja, još uvijek ima nade da će smrt biti uništena jednog dana (Otkrivenje 20,14). Do toga trenutka sjetimo se “U svakoj žalosti njihovoj osjećao se i on tužan, ali ih je spasio anđeo lica njegova. U svojoj ljubavi i milosti on ih je otkupio, podigao ih i nosio ih sve dane u davno doba.” (Izaija 63,9)