Arthur S. Maxwell
Jedan od najjačih dokaza da je Vaša Biblija nastala pod Božjim vodstvom jest povezanost njezinih dijelova. Premda potpuno različiti, svih njezinih 66 dijelova imaju jedan osnovni cilj. Neke su knjige poezija, druge proza. Neke su povijesne, druge proročke. Neke su misionarska izvješća, druge su crkvena ili osobna pisma. Pa ipak, sve one govore o istome Bogu, sve uzdižu ista načela pravednosti, sve govore o istom planu spasenja i sve upućuju na isti dan božanskog Suda i vječne nagrade. Nijedna nije u suprotnosti s drugom. A to nije moglo biti slučajno.
Također, Biblija ne bi ostala sačuvana od mnogih neprijatelja da Bog nije posebno skrbio nad njom. Budući da Biblija zrači dobrom, zli su je ljudi uvijek mrzili. Budući da se zauzima za siromašne i nevoljne, bezdušni izrabljivači radne snage uvijek su je ismijavali. Budući da zastupa prava pojedinca i tvrdi da je i najbeznačajnije ljudsko biće od neprocjenjive vrijednosti u Božjim očima, Biblija je uvijek bila trn u oku tiranima i diktatorima.
Tijekom vjekova bilo je smišljenih pokušaja da se ona odstrani, ali uvijek bez uspjeha. Nikakva progonstva, ma kako bila teška, nikakvi podmukli napadi, ma koliko bili lukavi, nisu mogli uništiti ni umanjiti njezin utjecaj na dobro.
Gnjevni zbog njezine sile koja je odvraćala ljude od štovanja poganskih bogova i dovodila ih Kristu, rimski imperatori naredili njezino uništenje zajedno s prvom Crkvom. Tragali bi za dragocjenim rukopisima i zatim ih spaljivali. Ali uvijek je nekoliko njih ostalo jer bi ih brižljivo sakrila neka odvažna i vjerna duša.
Kasnije su iz krila same Crkve došle još teže nevolje. Zbog sve većeg opadanja duhovnosti došlo je do velikog otpada; u Crkvi su na vlast došli ljudi koji su živjeli potpuno suprotno Kristovu učenju. Stoga su se ogorčeno usprotivili svakom pokušaju da se Biblija prevede na narodni jezik, kako se ne bi otkrila sramotna izopačenost njihova “kršćanstva”. Povjesničari su zabilježili nevjerojatne prizore kad su svećenici, biskupi, pa i pape ogorčeno osuđivali ljude koji su se usudili prevoditi Bibliju na narodni jezik. Mržnja tih ljudi progonila je Wycliffa u Engleskoj cijelog njegovog života, pa i kasnije. Nakon njegove smrti iskopali su i spalili njegovo tijelo, a prah prosuli u pritoku rijeke Severn. Ali taj pepeo, ponesen rijekom do oceana, a time i do najudaljenijih dijelova svijeta, postao je simbolom budućeg širenja Biblije po cijelome svijetu.
Londonski biskup zapovjedio je da se prikupe i spale svi primjerci Tyndaleovog prijevoda Biblije. Samog Tyndalea su kasnije smaknuli gušenjem. Ali stotinu godina kasnije njegov prijevod ovjekovječen je u Bibliji što ju je izdao engleski kralj James. Teško je vjerovati, ali u Srednjem vijeku tisuće je pobožnih ljudi smaknuto zbog svoje ljubavi i posvećenosti Bibliji. Čak je i samo posjedovanje primjerka Biblije bilo dovoljno da čovjeka stave na muke i spale na lomači. Foxova Knjiga o mučenicima (Book of Martyrs) prepuna je tragičnih izvještaja. Ali unatoč tom besmislenom ubijanju i sakaćenju, unatoč barbarskom spaljivanju knjiga, Biblija je nastavila živjeti zaštićena Božjom providnošću. Čudesno se umnožavala tiskarskim strojevima, pa je proizvedeno toliko primjeraka da ih nikakva Crkva ni država više nisu mogli sve uništiti.
Potom se pojavila nova opasnost. Kad je postalo očito da se širenje Biblije izravnim napadom ne može zaustaviti, pokušala se umanjiti vrijednost njezina sadržaja. Pojavili su se kritičari koji su ismijavali njezine povijesne i znanstvene podatke i izrugivali se njezinim proročanstvima. Bibliju su proglasili narodnom umotvorinom, zbirkom mitova i priča.
Neko su vrijeme kritičari uživali u svom razornom djelovanju. Tvrdili su da Mojsije nikako nije mogao napisati prvih pet knjiga Biblije jer u ono doba još nije postojalo umijeće pisanja. Prema njima, oni koji su živjeli 1500 godina prije Krista nisu mogli biti ništa više od neukih nomada ili spiljskih ljudi.
Opći potop, tvrdili su, smiješna je izmišljotina. Što se tiče opisa stvaranja u knjizi Postanka, po njihovu sudu, tako nešto golemo kao Zemlja nije se moglo načiniti u tako kratko vrijeme. Čak su se i nepokolebljivi zagovornici Biblije zabrinuli. Pitali su se: Nisu li kritičari možda u pravu? Je li moguće da Biblija uopće nije Božja Riječ? Je li ona doista netočna i nepouzdana?
A onda je došlo do preokreta. Arheolozi su počeli iskapati grobove u drevnom Egiptu, kao i stare i davno iščezle gradove u Palestini i Babiloniji. Ubrzo su se pojavili zapanjujući dokazi koji su potvrdili čak i najmanje pojedinosti biblijskih izvještaja.
Biolozi su nakon bezbrojnih pokusa dokazali jednostavnu tvrdnju iz knjige Postanka o reprodukciji unutar vrste.
Geolozi i paleontolozi prikupili su podatke iz stijena s različitih područja u svijetu, koji su jasno pokazali da Noin potop nije izmišljotina.
Istražujući atomske sile, nuklearni su fizičari zaključili da iznenadno stvaranje i raspadanje čak i zvijezda i planeta uopće nije nemoguće.
Velikim i snažnim suvremenim teleskopima i radio-teleskopima astronomi su prodrli u svemir koji je savršeno usklađen s veličanstvenim razumijevanjem drevnih hebrejskih proroka.
Neka od arheoloških otkrića zaslužuju posebnu pozornost.
Kopajući na jednom brežuljku u Babiloniji, skupina arheologa naišla je na ostatke drevnoga grada Ereka, koji se u knjizi Postanka 10,10 spominje zajedno s Babilonom. Kopajući u dubinu više od 15 metara, ispod sloja s ostacima kuća načinjenih od opeke i trske naišli su na temelje velikog hrama i osnove zigurata, umjetno načinjena brda. Takve građevine dokazuju postojanje jednog uljuđenog, visoko organiziranog društva s popriličnim poznavanjem umjetnosti, zanatstva i religije, više od 2000 godina prije Krista.
Slične rezultate postigao je i Charles Woolley u Uru Kaldejskom, gdje suvremeni turisti na iskopanim ulicama toga grada mogu razgledati kuće u kojima su živjeli ljudi u Abrahamovo vrijeme, posuđe kojim su se koristili, kako su se dopisivali i koje su bogove štovali.
Pokazalo se da su u Egiptu pronađene pločice pisane klinastim pismom predstavljale dopisivanje između egipatskog dvora i kanaanskih knezova na početku 14. stoljeća prije Krista. Poznate kao pisma iz Tel-el-Amarne, te su pločice osvijetlile prilike u Kanaanu u ono doba. Mnogi znanstvenici smatraju da one govore o početku hebrejskog osvajanja Palestine, pod vodstvom Jošue. Skupina francuskih arheologa počela je 1928. godine iskapati brežuljak u Ras Shamri, za koji se pokazalo da je mjesto drevnoga grada Ugarita na sirijskoj obali. U jednom od hramova našli su brojne pločice napisane klinastim pismom za koje se pokazalo da su pisane alfabetskim pismom što je slično feničkom, od kojega potječu sva europska pisma. Prevedene pločice pružile su obilje podataka o kanaanskoj religiji i vjerskim običajima s polovice 15. stoljeća prije Krista, savršeno potvrđujući biblijski opis onoga što su Izraelci našli kad su ušli u Obećanu zemlju.
Dok su Francuzi istraživali Ras Shamru, skupina britanskih arheologa predvođena J. L. Starkeyem radila je u Tel-el- Duweiru, u Bibliji poznatom kao Lakiš (Lahis). U stražarnici pokraj gradskih vrata našli su brojne komadiće grnčarije za koje se ispostavilo da su ostaci razmjene pisama između guvernera Lakiša i zapovjednika obližnje utvrde za vrijeme Nabukodonozorova osvajanja Judeje krajem 7. stoljeća prije Krista. Hebrejsko pismo, koje potječe iz vremena proroka Jeremije, izrazito slikovito osvjetljava prilike u to vrijeme.
S. H. Hooke, bivši profesor Starog zavjeta na Londonskom sveučilištu, pisao je: “Važan doprinos bilo je osvjetljavanje povijesti i razvoja pisma na Bliskom istoku, što je pomoglo da razumijemo prilike u kojima su se prenosili biblijski zapisi. Sada znamo da je poznavanje pisma bilo mnogo ranije rašireno no što su to pretpostavljali znanstvenici u 19. stoljeću. Vrlo poznata pločica iz Gezera, koju nazivaju i poljodjelskim kalendarom i za koju arheolozi tvrde da potječe iz Davidova vremena, sadrži popis ratarskih poslova za svaki mjesec u godini, što dokazuje da je još u desetom stoljeću prije Krista i običan čovjek znao čitati i pisati. Tekstovi iz Ras Shamre svojom velikom zbirkom mitova i saga, vjerojatno još iz 15. stoljeća prije Krista, daju mogućnost pretpostavci da su rani hebrejski izvještaji mogli biti zapisani daleko ranije no što su to znanstvenici mogli pretpostavljati. Arheologija je bacila novo svjetlo i na doba patrijarha. Može se ukratko reći da Postanak vjerno zrcali život, navike i običaje kanaanskih naroda u prvoj polovici 15. stoljeća prije Krista.” (The Bible Today, str. 18-20)
Tako je Biblija ponovno pobijedila svoje neprijatelje. Optužbe na njezin račun pokazale su se lažnima. Kritičari su ušutkani, a Biblija živi i dalje, potvrđena kao Božja Riječ.
Prije mnogo godina, još prije nego što su bili dostupni znanstveni rezultati istraživanja, H. L. Hastings je napisao: “Biblija je knjiga koju su pobijali, uništavali, odbacivali i prezirali više od ijedne druge knjige. Stalno se pojavljuju ljudi s namjerom da obore ovu Knjigu, ali to je kao da namjeravate prevrnuti granitnu kocku. Svaka joj je strana podjednako velika i na koju je god stranu prevrnuli, ona stoji uspravna kao kocka. Stalno se pojavljuju ljudi koji je nastoje dignuti u zrak, ali kad padne natrag, uvijek se dočeka na noge i trči svijetom još brže nego ranije. Prije jednog stoljeća, u vrijeme Voltairea, također su odbacili Bibliju – zapravo, pokušali su je uništiti. Za manje od stotinu godina, tvrdio je Voltaire, više neće biti kršćanstva, postat će prošlost… ‘ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka’.” (Will the Old Book Stand?, str. 11)
Prije dva tisućljeća Isus je rekao: “Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.” (Matej 24,35) U tom trenutku to je izgledalo nevjerojatno. Ali vrijeme je potvrdilo točnost Njegova proročanstva. Sinagoga u kojoj je tako često propovijedao, pretvorila se tijekom stoljeća u gomilu kamenja. Od Jeruzalema po kojem je hodao nije ostao ni kamen na kamenu, ali Njegove riječi ostale su do danas u Svetom pismu. Kao što je napisao jedan komentator: “Njegove su riječi prerasle u zakon, zatim su postale u izreke, postale su utjehom, ali nikada nisu pale u zaborav.”
Ako unatoč iznesenim dokazima još uvijek sumnjate da je Vaša Biblija doista Božja Knjiga, razmotrite ovu posljednju dojmljivu činjenicu. Kao ni jednu drugu knjigu, Bibliju prihvaćaju svi ljudi iskrena srca. Njezina je poruka sveopća, upućena svim ljudima. Mnoge knjige, ako ih se prevede, gube svoj izvorni smisao. Često se potpuno gubi piščeva nakana. Ali s Biblijom nije tako. Poruka njezina Autora razumljiva je na svim jezicima. Ona nikad ne gubi svoju životnu silu. Kamo god došla, s njom teče rijeka života. Ona ima preporađajuću silu; ona mijenja čovjekov život, ispunjava ga hrabrošću i nadom, pomaže mu da živi kako treba.
Čudesna je to Knjiga! Božja ruka nije nad njom bdjela samo u prošlosti – ona bdije nad njom i u sadašnjosti. Božanski nadahnuta u davnoj prošlosti, ona je božanski sačuvana — za Vas.