David Marshall
Uvijek je bila kontroverzna.
Bacali su u zatvor ljude koji su je čitali.
Ubijali su one koji su je prevodili.
Zabranjivali su je i spaljivali oni koji su se plašili njenog utjecaja. Jednom je opisana kaso “najsubverzivnija knjiga koja postoji”. U godinama komunizma postojala je tajna mreža preko koje je krijumčarena iza “željezne zavjese”1. Krijumčari koje su uhvatili u njenom rasturanju nestajali su bez traga.
Bila je ismijavana, rugali su joj se; osuđivana je i bacana u plamen više od bilo koje druge knjige. Kritičari su napadali njenu autentičnost i vjerodostojnost njenih tvrdnji; proglašavajući događaje i osobe koje spominje običnim mitovima. Ipak, pod kritičkim pogledom znanstvenih istraživača i arheoloških pronalazaka, njene tvrdnje su potvrđene kao autentične. Svaki put iznova, njeni su kritičari bili prinuđeni povući se u pometnji. Ova je knjiga bila u pravu. Kritičari su griješili.
Međutim, kritičari su jednostavno mijenjali svoje stajalište i počinjali “pucati” iz novog kuta. U međuvremenu, znanstvenici su radili. Arheolozi su nastavili svoja iskapanja. Pločice ispisane prastarim klinastim pismom ugledale su svjetlost dana, a tvrdnje skovane tako dogmatično od strane pripadnika druge škole “eksperata”, pokazale su se neosnovanima. Tellovi, stari gradovi i naselja Bliskog istoka, u svojim slojevima sadrže mnoštvo rukotvorina koje čekaju da posvjedoče o točnosti ove knjige. Ove rukotvorine, ploče i pergamenti, zajedno i preko sredstava moderne znanosti, u tako su mnogo točaka potvrdili ovu knjigu da su ljudi sa otvorenim umom bili primorani, u najmanju ruku, razmisliti o mogućnosti da iza nje stoji božanska prisutnost.
Biblija ili njeni dijelovi prevedeni su na više od 1700 jezika. Tijekom jedne godine samo se u SAD-a tiska 50 miliona primjeraka. Svake se godine u Velikoj Britaniji prosječno potroši 4,1 miliona funti za kupovinu Biblija. Pored toga, Velika Britanija godišnje izveze Biblija u vrijednosti od 6,3 miliona funti. Portparol Biblijskog društva kaže da se u ukupnom iznosu ovo svodi na 3 466 000 primjeraka godišnje.
Usprkos tome, postoji neobična, neobjašnjiva fasciniranost ovom knjigom.
Zašto?
Da li se na nju gleda kao na predmet koji donosi sreću?
Ili postoji neobjašnjiv osjećaj da između njenih korica leži mudrost koja daje značenje putovanju od kolijevke do groba, prozor sa pogledom na podrijetlo i sudbinu, vrijeme i vječnost?
Da li postoji osjećaj – iracionalan, čak “praznovjeran” – da je velika Sila koja je stvorila Svemir, nadahnula umove i događaje četrdesetero ljudi koji su pisali ovu knjigu, koja je potvrđena na tako mnogo načina?
I da, ako je to slučaj, ona može, baš može, nešto reći nama? Da li među modernim ljudima postoji reakcija na stav da se uspjeh u životu može u potpunosti izmjeriti stjecanjem materijalnih dobara, reakcija na pretpostavku da apsolutna istina dolazi jedino iz labaratorije, na ideju da je uzaludan pokušaj da se pronađe smisao tako kompleksnog i sofisticiranog svijeta?
Da li postoji reakcija na “moderno” prihvaćanje one vrste “smisla” koji nude djela Freuda, Darwina i Marxa? Da li postoji strah da moderna “primljena mudrost” zapravo postavlja više pitanja nego što daje odgovora? Idem li predaleko, prebrzo? Raste li krvni pritisak, postaje li prevruće? Ili smo zbunjeni, neugodna nam je bilo kakva sugestija da neka prastara knjiga ima nešto za reći u eri silikonskih čipova?
Apsurdna. Da li je? Da li je vraćanje u doba praznovjerja koje je najbolje zaboraviti? Možda je naš svijet u tolikoj mjeri lišen problema da više nemamo potrebu za nadljudskim vodstvom koje nam je otkriveno preko neke nadahnute knjige… Ili možda život stvarno jeste ono što nam moderni “mudrac” kaže – “noćna mora između dvije vječnosti”, “kazna za zločin rođenja”… Možda ljudska rasa nije ništa više od “planetarnog ekcema” čija je svaka jedinka samo puki “uvećana proteinska molekula”?
Tako su mnogo puta Biblija – i njeno objašnjenje o značenju života – bili opovrgavani, “razotkriveni”. A onda, tvrdoglavo nevoljna da ode sa scene, ona se vraćala. U doba prosvjetiteljstva Voltaire je održao predavanje o Bibliji u svom domu u Parizu. Rekao je da je ta stara knjiga, bez sumnje, potpuno prevaziđena i da će samo za sto godina prestati njeno tiskanje i upotreba. To je bilo u 18. Stoljeću. Sto godina nakon ovog Voltaireovog predavanja, kuća u je ono održano je postala centar za distribuciju ove knjige koju je on otpisao kao zastarjelu. Njegove su riječi skoro zaboravljene,a li se njegova kuća koristi za distribuiranje Biblija na mnogobrojnim jezicima do najudaljenijih dijelova planete. Voltaire je dao neosporan doprinos misli i životu svoga doba, ali d ali je moguće da je knjiga koju je proglasio zastarjelom – vječita, značajna u svako doba?
Može li ova drevna knjiga, koja se odupire prolaznosti, imati vrijednost i za nas danas? Da lis tvarno ima nešto za reći u naše postmodernističko doba? Da li je vrijedno truda pažljivije ispitivanje činjenica objelodanjenih u proteklim godinama u prilog njene točnosti i autentičnosti? U društvu kao što je naše, u svijetu kao što je naš – da li je išta vrijedno pokušati?