“Ja sam – nastavi – Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.” (Izlazak 3,6)
Ne znam kako se vi osjećate dok hodate s Isusom po Gori blagoslova, ali mene obuzima osjećaj smjernosti. Dok gledam ideale koje mi Bog postavlja, postajem sve svjesniji svojih slabosti i nedostataka; počinjem shvaćati koliko sam daleko od božanskih ideala.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana razmatrali smo potrebu da pred Boga stupamo s čistim srcem. Bili smo suočeni s činjenicom da čak i pri bogoslužju naše pobude nisu uvijek bile čiste. Shvatili smo da ponekad svoje vjerske obveze obavljamo da bismo ostavili dojam na druge, zato što želimo u njihovim očima izgledati dobri i pravedni.
Kako bih se molio, kako bih davao, kako bih se ponašao da me nitko ne gleda? To je pitanje koje zahtijeva pošten odgovor. Volim li da me ljudi vide u prvim redovima, da čuju moje prekrasne molitve, da hvale moje propovijedanje?
Iznenada sam potisnut prema podnožju križa kad shvatim da se Isusove riječi ne odnose samo na negdašnje farizeje već i na mene.
Iznenada sam primoran vratiti se Blaženstvima, kako bih ponovno uvidio da sam siromah u duhu (Matej 5,3). Kad vidim sebe u pravoj svjetlosti, počinjem ponovno biti gladan i žedan pravednosti, jer shvaćam da moja pravednost ne nadmašuje pravednost književnika i farizeja. Shvaćam da mi još mnogo nedostaje da budem sličan Ocu.
Kad vidim Isusa kao mjerilo u karakteru, svjedočenju, u prihvaćanju pravog značenja zakona, čak i u bogoslužju, iznova shvaćam svoje potrebe. Moja prva reakcija je da sakrijem svoje lice od Njega. Međutim, ubrzo shvaćam kako mi Isusov život omogućuje da slobodno izađem pred Boga i zatražim i dobijem Njegovu milost. Iznenada shvaćam kako je divan Bog kojemu služim. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)