“Tada mu pristupi Petar i zapita ga: ‘Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?’ Isus mu odgovori: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.'” (Matej 18,21.22)
Jučer smo primijetili da se Isus udaljio od teme kako bi u svojoj Propovijedi na Gori istaknuo važnost opraštanja. Zamijetili smo da je o istom predmetu Isus govorio i u osamnaestom poglavlju Evanđelja po Mateju.
Petar ga je upitao koliko puta treba oprostiti svome bližnjemu. Međutim, je li to bilo ono što ga je doista zanimalo? Je li baš to doista želio saznati?
Ova nas pitanja upućuju na srž problema ljudske naravi, na osnovni razlog zašto je Isus u prvom Evanđelju tri puta isticao potrebu da opraštamo drugima onako kako je Bog nama oprostio. Činjenica je zapravo da Petar nije bio toliko zainteresiran za širinu oprosta koliko za njegove granice.
Petar je zapravo želio znati do kojih granica se protežu kršćanska ljubav i kršćansko trpljenje. Želio je znati kada može bez grižnje savjesti prestati voljeti svoje bližnje. Želio je znati kada je ispunio svoju moralnu obvezu ljubavi i opraštanja i kada može čiste savjesti dopustiti da ljudi dobiju ono što su zaslužili. Ono pravo pitanje, što ga je Petar stvarno želio postaviti glasilo je ovako: “Kada mogu pustiti maha svom ogorčenju? Kada imam pravo eksplodirati? Kada bližnjemu mogu dati ono što je zaslužio?”
Isusov ga je odgovor bacio gotovo u očajanje. Ne sedam nego sedam puta sedamdeset oprosta! Četiri stotine devedeset oprosta! Potpuno je jasno da je kršćanska dužnost opraštanja beskrajna.
Dobra vijest glasi da je i božanski oprost prema nama bezgraničan. Druga strana medalje je da se od mene očekuje da tebi opraštam onako i onoliko koliko i kako Bog oprašta meni. Da, to je teška riječ. Ali i vrlo važna. Sutra ćemo proučavati značajnu priču koju nam je Isus ispričao da bi podvukao ovu važnu istinu.
Čini se da je Isus naglašeno ozbiljan kada govori o našoj obvezi opraštanja. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)