“A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: ”Bože, smiluj se meni grešniku!’ — Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen.” (Luka 18, 13.14)
Možda je najbolja Isusova ilustracija o pravilnom i nepravilnom držanju pri molitvi Njegova priča o farizeju i cariniku (Luka 18,9-14).
Farizej je u ovom slučaju bio površan vjernik, jedan od onih protiv kojih je Isus oštro ustajao (Matej 6. i 23). Isus nam daje kratak, ali rječit profil ovog čovjeka. Kaže da se uzdao u svoje sposobnosti i svoja pravedna dostignuća i da je prezirao ostale koji nisu dostigli njegovo uzvišeno duhovno stanje. Molio se, naglašavajući da nije kao ostali grješnici, uključujući i carinika koji se našao u blizini. Farizej je nastavio nabrajati svoja dobra djela. Bio je vjeran u davanju desetine, čak je dvaput tjedno postio. Sve u svemu, bio je prilično zadovoljan sobom.
Kao suprotnost prvome, Isus opisuje carinika kao skromnog molitelja, koji zaklinje Boga da mu bude milostiv.
Ono što Isus ima reći o ovim molitvama doista je vrlo zanimljivo. Farizej, kaže Isus, uopće se i nije molio Bogu, već je razgovarao sam sa sobom. On je izgovarao hvalospjev sebi i to je nazivao molitvom. Gotovo da se čovjek sjeti rabina Simeona ben Johaja, koji je govorio: “Kada bi bila samo dva pravednika na svijetu, onda bismo to bili moj sin i ja; kada bi bio samo jedan, onda bih to, svakako, bio ja.”
Carinik, s druge strane, molio se Bogu. I ne samo to, Bog je čuo njegovu molitvu. Otišao je kući opravdan, grijesi su mu bili oprošteni, dok je farizej zadržao svoju grješnu oholost i ostao izgubljen i ne znajući.
Kako se ja molim? To je pitanje koje moram postaviti sebi nakon čitanja ove priče. Kako bih se trebao moliti? Kako bih mogao unaprijediti svoje molitve već danas?(George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)