“Sve što čine čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju [rabi]… Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.” (Matej 23,5-12)
Religija je vrlo dobra — ponekad. Kažem ponekad, jer se i religija može izopačiti. Jučer smo vidjeli da su farizeji bili vrlo revni u molitvi. Ne samo da su dva puta izgovarali Šemu ili tri puta, već su imali i posebne molitve za svaku priliku. To je bilo dobro. Bilo je loše što su neki među njima ponekad upotrebljavali vrijeme molitve kao vrijeme osobne reklame i isticanja. To se događalo na dva načina.
Prvi način da se izopači molitva je bilo mjesto. Budući da su neke molitve morale biti izgovorene u određeno doba dana, nekima je bilo izuzetno lako da se u to vrijeme nađu na nekom javnom mjestu. I tako se moglo dogoditi da se jednostavno “zateknu” na bučnom dijelu ulice ili na prenatrpanom trgu u vrijeme molitve. I tako bi svi prisutni imali priliku vidjeti vjernost čovjeka koji se moli. Bilo je lako, na primjer, zateći se na samom ulazu u sinagogu u vrijeme molitve. Na takvom mjestu se dugačka i vatreno izgovorena molitva mogla uputiti Bogu na takav način da svi prisutni budu uvjereni u duboku pobožnost molitelja.
Drugi način da se izopači molitva je stav pri molitvi. Hebrejski sustav molitve je veoma olakšavao razmetanje. Hebreji su se molili stojeći, ispruženih ruku, s dlanovima nagore, pognute glave. Prolaznici nisu mogli previdjeti da se pobožni vjernik udubio u molitvu.
Najmudriji među hebrejskim rabinima osuđivali su takva dramatična iskazivanja pobožnosti. To je činio i Isus.
Isus je znao da je molitva razgovor s Bogom, da je to duboko duhovno iskustvo. On želi da se molimo od srca i primamo Božje obilne blagoslove. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)