Marko se probudio i napipao odjeću. Obukao se, oprao zube i počešljao kosu. Svuda je bio mrak. Potom je otišao u kuhinju, jeo i izišao van. I tamo je bio mrak. Marko je, u stvari, bio slijep. Za njega je uvijek bio mrak. Ali to ga nije moglo spriječiti da živi i igra se kao i sva druga djeca.
Vani ga je čekao Stjepan. Igrali su se kao i do tada, ali nakon nekog vremena Stjepan je predložio da odu u obližnji park gdje Marko nikada nije bio bez svojih roditelja. Dječaci su krenuli uz dogovor da se neće dugo igrati tako daleko od kuće.
Kada su došli, Stjepan, koji je bio stariji od Marka, počeo je opisivati park onako kako ga je vidio. Dok su sjedili na klupi, Marko je slušao, zamišljajući to mjesto. Najposlije se toliko oduševio da je skočio i potrčao kroz park.
“Marko čekaj!” viknuo je Stjepan. “Tamo se nešto radi na asfaltu! Moglo bi biti opasno!”
Ali prije no što ga je uspio upozoriti, Marko je pao u duboku jamu.
“Marko! Marko, čuješ li me?”
“Čujem te”, Marko je plakao. “Zapeo sam, Stjepane, pomozi mi.”
Stjepan je legao na asfalt i pružio ruku u jamu što je duže mogao.
“Uhvati moju ruku!”
Ali koliko god se trudio, Marko nije mogao dotaknuti ni vrhove njegovih prstiju.
“Ne brini”, dobacio je Stjepan. “Pomoći ću ti.”
“Ne ostavljaj me, bojim se.”
“Neću daleko. Mislim da su radnici ostavili za sobom neku opremu. Idem vidjeti mogu li što iskoristiti.”
Kad mi je pomogao da se popnem. Mislim da mi ljestve mogu pomoći.”
Stjepan se uskoro vratio.
“Marko, jesi li dobro? Pronašao sam nešto što bi moglo pomoći.”
“Jesu li to ljestve?” čuo se uplašeni glas.
“Ne, to je uže.”
“Uže? Što je to? Nikada nisam opipao uže.”
“To je nešto što mogu spustiti do tebe. Izdržljivo je, i ako učiniš kako ti ja kažem, moći ću te izvući.” Stjepanov je glas ulijevao pouzdanje.
“U redu, Stjepane. Tata mi je čitao priču u kojoj se govorilo o užetu. Neki su ga ljudi privezali oko srušenog drveta te su ga izvukli iz šume uz pomoć tog užeta.”
“Odlično. Vjeruješ li u tu priču?”
“Naravno”, odgovorio je Marko. “Zato što vjerujem tati, a on je rekao da je istinita.”
Stjepan je polako spuštao uže.
“Imam ga! Opipao sam ga. To je nešto debelo.”
“Dobro, a sada možeš li ga omotati oko sebe?”
“Mislim da mogu.” Marko je omotao uže nekoliko puta oko struka.
“A sada, misliš li da ga možeš dovoljno čvrsto uhvatiti?”
“Mogu!”
“Marko!” čuo se opet Stjepan. “Vjeruješ li tome što ti je tata pričao o užetu? Vjeruješ li da je ono dovoljno čvrsto i da ti ja mogu pomoći?”
“Da! Vjerujem.”
“Onda se drži i nemoj se uplašiti te odustati!”
Stjepan je svoj kraj užeta privezao za obližnje stablo i počeo vući. Za to se vrijeme Marko odupirao nogama o zemlju kako bi mu pomogao. Kada je došao do vrha i izišao van, dvojica dječaka su se snažno zagrlila.
“Uspjeli smo!”
Na neki način, zbog grijeha smo i mi postali slijepi. Duhovno slijepi. Posljedica toga je naš pad u duboku jamu. Premda većina nas vidi svijet oko sebe, duhovno sljepilo čini da ne vidimo prijevare koje nam nudi Božji neprijatelj. Jedna od tih prijevara je uvjeriti nas da ne vjerujemo u ono što se ne vidi. Vjerojatno vam je već poznat netko tko kaže: “A ne, ja ne vjerujem dok ne vidim. Budući da Boga još nisam vidio, ni ne bavim se njime.” Sličan je bio i apostol Toma. U Bibliji je zapisan događaj koji nam može pružiti lijepu pouku.
“Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: “Mir vama!” Zatim reče Tomi: “Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik… ” “Gospodin moj i Bog moj!” izjavi Toma. Isus mu reče: “Jer me vidiš, vjeruješ. BLAGO ONIMA KOJI ĆE VJEROVATI, A DA NISU VIDJELI!”
Bog ima dobre vijesti za nas. U njegovoj posebnoj knjizi, Bibliji, možemo čitati o ljudima koji su ga vidjeli. O ljudima kojima možemo vjerovati kao što je slijepi Marko vjerovao riječima svoga oca. Mi možemo vjerovati Mojsiju, koji je s Bogom razgovarao i od njega osobno primio kamene ploče sa zakonom. Možemo vjerovati i Jošui koji se pred važnom bitkom našao u brigama, i od zapovjednika nebeskih vojski osobno dobio utjehu koju je zapisao radi nas koji se nalazimo pred svojim životnim bitkama: “Ja ću vojevati bitku, ti samo ostani na polju.”
Mi nikada nismo vidjeli Isusa, ali možemo vjerovati u ono što je đakon Stjepan rekao kada su mu sudili zbog njegove vjere: “A on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo… te reče: ‘Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.'” To je vrlo važno za našu budućnost. Vjerujući njegovim riječima mi vjerujemo u jedinoga posrednika između Boga i ljudi, Isusa Krista koji pred nebeskim prijestoljem stoji da nas zagovara.
I konačno, mi možemo vjerovati onome što je zapisao prorok i apostol Ivan, kada je na otoku Patmosu vidio budući prizor povratka Isusa Krista na Zemlju.
Da, Isus je ono snažno uže koje nam je tako potrebno da se izvučemo iz jame. Obuhvatimo ga svojim životom. Svojom vjerom, kao rukama, čvrsto se uhvatimo ne za ono što vidimo, već za ono što smo o njemu saznali iz Božje Riječi. Ako se čvrsto držimo, uskoro ćemo biti izvučeni, a onda ćemo ga vidjeti svojim očima. Bit će to nezaboravan zagrljaj prijatelja.
Nona Grant