“Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim.” (Matej 16,26.27)
Priča se o nekom čovjeku koji je išao ulicom noseći u jednoj ruci posudu s vodom, a u drugoj zapaljenu baklju. Kad su ga upitali što će s njome, odgovorio je da će potpaliti Nebo i ugasiti ognjeno jezero vodom. Nije želio ni Nebo ni ognjeno jezero. Tvrdio je da ima dublji razlog da bude kršćanin nego što su nagrada ili kazna. Govorio je da čovjek treba biti dobar dobrote radi. Kazao je da je cijela misao o nagradi i kazni nekršćanska.
Mnogi su misao o nagradi za pobožnost proglasili neprihvatljivom. Međutim, tekst u Evanđelju po Mateju 6,1-18 ponavlja nekoliko puta da će vjerni biti nagrađeni. Čini se da Isusu misao o nagradi nije toliko neprihvatljiva kao nekim Njegovim sljedbenicima. Jedan razlog zašto se neki protive ideji o nagradi za osobnu pobožnost je u tome što ona na prvi pogled podupire misao o spasenju djelima, o spasenju zaslugama. Međutim, takvi propuštaju uzeti u obzir da je Propovijed na Gori upućena onima koji su već spašeni. U svim tim poglavljima Isus se stalno obraća onima koji Boga nazivaju Ocem, što znači da već pripadaju Božjoj obitelji.
Prema tome, njihova djela pobožnosti nisu zasluge kojima plaćaju ulazak u Nebo, već izrazi ljubavi i poštovanja onih koji su već u njemu.
Isus nije imao problema s idejama o Nebu i o ognjenom jezeru. Za Njega su to jednostavno bile alternative pred kojima čovjek stoji u životu i za koje se opredjeljuje svojim odlukama. Najvažnija odluka koju trebamo donijeti je odluka o gospodaru našeg života. Sasvim je u redu da radosno očekujemo blaženu nagradu koju smo izabrali. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)