“Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.” (Matej 6,3.4)
Doista je to bilo odvratno. Gradila se nova bogomolja mjesne crkve i pastor je s propovjedaonice pozivao darovatelje da prilože svoj dar.
“Tko će dati dvije tisuće dolara?” – uzvikivao je vatreno. “Molim one koji su spremni dati dvije tisuće dolara da ustanu!” Jedan brat je ustao i sve su se glave okrenule na tu stranu da vide tko će dati tako veliki dar. A on je stajao, s osmijehom od uha do uha, držeći svoju čekovnu knjižicu visoko iznad glave. A tu sam bio i ja kao redovni posjetitelj koji je još odbijao službeno se priključiti crkvi. Kao prijatelj, bio sam zapanjen. U to doba još nisam uspio pročitati cijeli Novi zavjet, ali sam stigao do šestog poglavlja Evanđelja po Mateju.
Zašto se Crkva, mislio sam žalosno, priklanja tako nebiblijskim načinima prikupljanja sredstava? Zar se Crkva baš mora služiti taštinom gizdave braće, slične bratu koji je upravo ustao, da bi prikupila nužna sredstva? Zašto je on odlučio priložiti svoj dar? I zašto se pastor poslužio takvom metodom?
Volio bih kad bih mogao reći da sam posljednji put gledao takvo sakupljanje sredstava. Na nesreću, čini se da ima više taštine nego posvećenja i da je taština spremnija platiti traženu cijenu. Međutim, bez posvećenja je bezvrijedan svaki dar. Dobro je što nismo obavezni odazvati se takvim pozivima. A ako smo Kristovi sljedbenici, nećemo ih ni upućivati. Isus kaže da trebamo davati tajno – Bog jedini treba znati tko je i koliko dao.
Govoreći to, Isus nije pogodio rub problema grijeha, već samo središte. Bog želi da mu dajemo od srca. U stvari, On želi da sva naša djela proizlaze iz srca koje ga voli iznad svega. Davati znači postupati kao što je Bog činio kada je dao svoga Sina. Bog želi da mu budemo slični, ali iz pravih pobuda. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)