“I proslijedi: Tako, kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme na zemlju; on spava i ustaje noću i danju. Sjeme niče i raste, a da on o tome ništa ne zna. Zemlja sama od sebe donosi rod, najprije stabljiku, zatim klas – potom pun klas zrna. A kad plod dopusti, odmah ‘primiče srp, jer je vrijeme žetve.'” (Marko 4,26-29)
Dok pišem ove redove, u mom je kraju proljeće. Poljodjelci upravo pripremaju svoje moćne traktore za sjetvu. Neće dugo potrajati i biljčice će niknuti. Zatim će doći do nevjerojatno brzog bujanja vegetacije, dok tijekom dugih dana sunce bude prosipalo svoju blagotvornu svjetlost. Ali, relativno kratka sezona rastenja brzo će se završiti i kombajni će krenuti u polja da prikupe žetvu.
Volim promatrati biljke kako rastu. Volim raditi u vrtu – posebno uzgajati povrće. Pravo je zadovoljstvo ustati rano i gledati kako se sve tako brzo mijenja. Tijekom svih ovih godina, nešto me je posebno oduševljavalo. Naime, savršeni plod je za cijelog procesa rasta i sazrijevanja bio savršen u svim fazama razvitka, premda nije sazrio sve do žetve.
Sličnost Bogu nastaje po istom načelu. Savršenstvo je mnogo sličnije crti nego točki. Savršenstvo je proces koji započinje novorođenjem i nastavlja se tijekom svih beskrajnih vjekova vječnosti. Kršćanin postaje sve sličniji Bogu iako nikada nije jednak Bogu. Stoga Pavao i može reći da je netko savršen iako još nije postigao savršenstvo (Filipljanima 3,15.12).
Ellen G. White iznosi istu misao kada razvijanje kršćanina uspoređuje s rastom biljke: “U svakoj fazi razvitka naš život treba biti savršen; ipak, ako se bude ispunila Božja namjera s nama, mi ćemo i dalje stalno napredovati.” (Isusove usporedbe, 65) (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)