“Zato opašite svoje bokove, to jest svoj um, budite trijezni, potpuno stavite svoju nadu u milost koja će vam se donijeti u času kad se objavi Isus Krist! Budući da ste poslušna djeca, ne oblikujte se prema negdašnjim strastima – strastima iz vremena vašega neznanja, već kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: ‘Budite sveti jer sam ja svet!'” (1. Petrova 1,13-16)
Budite sveti! biblijska je zapovijed. Ali, što znači biti svet? Mnogi to shvaćaju kao nešto što se treba vidjeti da se čini. Te definicije ponovno pokreću isti problem protiv kojega se Isus borio: problem nedovoljne svetosti književnika i farizeja.
Oni su bili dobri na svim tim područjima. U stvari, ponosili su se time što je njihovo ponašanje bilo daleko bolje od ponašanja drugih ljudi. I tako je njihovo ponašanje postalo dijelom problema, iako su, izvana gledajući, činili sve što je bilo u njihovoj moći da ugode Bogu.
Kako je to bilo moguće? Kako se moglo dogoditi da ne budu dovoljno sveti, iako su savjesno svetkovali subotu, bili točni u davanju desetine i pažljivi u pitanju prehrane?
Njihov je problem bio u pogrešnoj pobudi da postanu sveti. Oni su željeli postati sveti iz ljubavi prema samima sebi, umjesto iz ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Istinska svetost nije prvenstveno ukorijenjena u djelima, već u pristupima. Istinska svetost u prvom redu znači da sam se izbavio iz sebičnoga svoga življenja. Ona znači da je moj život usredotočen na Boga u Kristu Isusu. To znači da središte mog života nije više u onome što ljudi misle o meni, niti u onome što oni mogu učiniti za mene, već u onome što ja mogu učiniti za druge.
Istinska svetost je najveća potreba našega svijeta. To je i moja najveća potreba danas. Bog želi da budem svet kao što je On svet. O tome se uglavnom radi kada se misli o nebeskom kraljevstvu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)